Mozaik Život

Kralj dalmatinske harmonike

Splićanin Marino ne izgleda kao tipični harmonikaš, ali jedan je od popularnijih na lokalnim feštama: 'Najbolje se zabavljaju žene, ali ne kad se udaju...'

Kralj dalmatinske harmonike

Nekako se na spomen harmonikaša pred očima mahom ukazuje maleni, okruglasti, crnomanjasti tip, rumenih obraščića, debelih brzih, letajućih prstića. No u slučaju Marina Franičevića, 36-godišnjega splitskog majstora od harmonike, došao nam je dvometraš, s nekih stotinjak kila živih mišića.

Sve je to njegova genetika i profesionalno bavljenje vaterpolom stvorilo, kaže jedan od najzaposlenijih dalmatinskih harmonikaša, koji narod zabavlja od kućnog okružja do inozemne sale. Od ranog je djetinjstva sportaš koji je u životnom odabiru između bazena i glazbe odabrao glazbu. Postala mu je profesija pa zato uvijek sada zahvali ocu kada se sjeti njegovih davnih riječi "sviraj, sine, sviraj, jednom ćeš mi zbog toga biti jako zahvalan".

- U jednom trenu dođe obitelj, dica, godine koje nose svoje, sport ne donosi toliko love i onda ideš tamo gdje kruha i zabave uvijek ima. A koliko god crno bilo, harmonika će uvijek zasvirati, i ljude na noge dignuti. Pa još kada im dođe ovakav jedan komad čovika kao ja, kojoj to ženi neće bit drago vidit me. Uvijek se znam našaliti kako bi one mene radije volile škicavat onako skoro gola, kao u bazenu. S harmonikom na plećima. Skinule bi one mene rado u kupaći jer uvik su žene volile vaterpoliste. To vam je zato šta najmanje robe na sebi nosimo, onaj kostimić i to je to. Ne pokriva on puno toga. Ali ne dam se ja, iako nemoralnih ponuda uvijek ima - šali se Marino, kralj dalmatinske harmonike.

Uvijek su se bazen i sport kod njega nadovezivali, od "Poška", "Mornara", "Jadrana", inozemnih angažmana na Siciliji, u Crnoj Gori, Gruziji gdje je igrao i za reprezentaciju. Pa kada bi skinuo kupaći, nabacio bi harmoniku i udri, u svlačionici, na fešti, kod prijatelja, u kafiću. Kući u obitelji u kojoj su svi bili vezani za glazbu, a onda i na svadbama, na koje ga je vodio ujak Joško Cikojević.

Ujko je svirao u bendu, nastupao je na pirovima, pa je Marino kada je malo brade dobio, i sam počeo tu i tamo svirati. Ispočetka mu je motiv za takva vikend druženja bio, priznaje nam, pršut, sir i janjetina s pira. Ali onda je u njemu proradio imotski crv, onaj matanovski što vuče na posal, lovu, zaradu. Skužio je u kojem grmu leži zec. I bacio se u prebiranje po dugmetima.

- Moje radno vrime traje po pozivu, kada se ljudi zažele žive svirke. Kada mobitel zazvoni, u koje god doba noći, ja se dižem. Nije to lagan posal, jer ili sam, ili s bandom u kojem sviram, moraš noć probdit na nogama, s pismom na ustima. Zamijeni se noć za dan, volio bi se ujutro naspavat, ali sinovi Duje i Roko počnu skakat, zovu. Supruga Ana Franičević radi, a dici treba pripremit doručak, vodit ih u vrtić, školu. Moja Ana, uvik to kažem, ima bezgranično povjerenje u ovo čime se bavim. Ne krijem ja nikad od nje da žene, kada me zovnu za svoje zabave, znaju onako pomalo stidljivo pitati, dobro, vi svirate, mi bi vas naručili. Ali, je li radite još šta uz to. Pitam ja onda, šta je to, još to? A one meni, pa ono, skidate se, je li, ko striper. Uvik se nasmijem. Ali ne, na zabavama se družim samo sa svojom najboljom prijateljicom, onom šta je ne skidam sa svojih ruku - veli Marino.

Vaterpolo nije napustio, igra sa svojim veteranima iz VK "Magla", a treninga mu ne fali jer mu harmonika svakodnevno donosi kondiciju. Ipak je to 120 basova na plećima, 11 kila težine na rebrima. Ali dobra je stvar u svemu tome što on voli zabavu, i najdraže mu je ljude na fešti dignuti na noge. I svaki ga put obori s nogu kada već s ulaza vidi ekipu kako skače, pjeva, diže ruke. A ruke dižu i djeca iz vrtića, u kojima također svrati sa svojom harmonikom. Doduše kod njih neće igrati Halidove ili Stavrosove hit skladbe, ali zato splitsku mlađariju na koljena bacaju "Zeko i potočić", "Kad bi svi ljudi na svijetu"…

- Publika je publika, i ona od dvi i ona od 90 godina. Ali generalno rečeno, Dalmatinci se vole zabavljati. Pivaju oni svugdi, i na kućnim feštama, i na krizmama, pričestima, rođendanima, u kafićima, salama, ne treba im puno povoda. A u zadnje vrime sve češće i na rastavama brakova. E, šta se tu tek žene znaju dobro zabaviti. Kako ono kaže Jole, kad žene tulumare, najviše se troše pare. Manču isto više daju muškarci, ponese ih pisma, zakače koju novčanicu za harmoniku, znaju se baciti na koljena. Sve je to normalno, sve je to veselje. Ali bogme i žene znaju što je fešta. Pa još kada se riješe lošeg braka, puste đavla nek ide drugim putem, šta dalje od njihova, tada se one zabavljaju najbolje na svitu - veli Marino.

A što se traži od glazbe? Nema što nije. Od Grdovića, Pejakovića, Stavrosa, Jole, Miše i njegove "Ako me ostaviš", što baca u trans. Halida, Zdravka Čolića, Željka Samardžića, Joksimovića… A gdje su bećarci, zvuci zlatne Slavonije, Tošine pjesme, opus bosanskih pjevača, sevdah, ali i turbofolk. Sve to stoji u Marinovu zbiru. Pitamo ga gdje je bio najluđi nastup

- Jednom s reprezentacijom na aerodromu, dok smo čekali let. Naišao ja na klavir i zasvirao. Kako ne, znam ja i klasiku svirati, naučio sam ja to još i Glazbenoj školi. E da, nije to loša ideja, možda bih mogao i s time startati, s klasikom na harmonici. Za početak s Beethovenom i njegovom "Devetom". Sjećam se i jedne gaže u inozemstvu. Znate koja je to fešta bila kada je slavljenik na dar dobio ključeve Mercedesa. A, bogme ni mi nismo loše prošli - veli Marino Franičević.

Naslovnica Život