Mozaik Život

revni hodočasnik

Zoran Milanović pješačio 3200 km isposničkom rutom svetog Jakova

revni hodočasnik
Zoran Milanović nedavno se vratio sa čak osamsto kilometara dugog puta, koji je stopama apostola svetog Jakova pješke prevalio!

Ne, nije riječ o nekoj pokajničko-isposničkoj ruti ili treniranju vlastite mentalne i tjelesne discipline našeg premijera, nego o pothvatu koji je poduzeo njegov imenjak i prezimenjak, rodom Livnjak iz Kaštel-Gomilice, i to već četvrti put!

Žuljevi turistička atrakcija


Dakle, Put svetog Jakova, ili u originalu Camino Santiago, ruta je koja počinje u gradu Saint Jean Pied de Port i završava u Santiago de Composteli ispred katedrale svetog Jakova, a Milanović ga već tako dobro poznaje da bi ga mogao i zatvorenih očiju prijeći.

Činjenica da je već išao četiri puta u razmaku od dvije godine već sad ga čini svojevrsnim hrvatskih rekorderom, te jednim od najpopularnijih Gomiličana, koji je na isti put sa sobom povukao i četiri prijatelja; na prvo hodočašće otisnuo se 2009. godine u društvu vršnjaka, drugi je put gazio sa 70-godišnjim Mirom Braškinom, treći pak put s mladim Ivanom Jukićem, tridesetogodišnjakom. Ovaj četvrti, s kojeg se upravo vratio, društvo mu je pravio također vršnjak Robert Kolgjeraj, pekar s Brača, koji je put hrabro izdržao, ali ga više ne namjerava ponoviti...



- A ja ću ić još šest puta! Tako sam se sebi zarekao - govori nam Milanović, kojemu su sugrađani, prijatelji i familija napravili povratničku feštu u kafiću “Meksiko” u Kaštel-Gomilici. Zavrtio se janjac, ispekli kolači, rasplele priče o Španjolskoj u “Mexicu”...

Glavni protagonist, Milanović, inače je ugostitelj i taj objekt mu je izvor prihoda, a o njemu su tijekom šesnaestodnevnog izbivanja brinule supruga Silvena i kćerka Slavica, psihologinja s američkom diplomom. Dakako, svoga Zorana podržavaju i ponosne su na njega.

On pak, u maniri prekaljenog ratnika i za potrebe fotografiranja, izuva udobne, premda teretne cokule i pokazuje nam žuljave noge kao rane od fronta (čitaj: naporna puta), koji je sam sebi na svakoj ruti hotimice otežao...

- Prvi put kad sam išao trajalo je 22 dana, drugi put dan manje, treći put osamnaest dana i ovaj zadnji šesnaest. To znači da sam u ovoj ruti svaki dan otpješačio oko 58 kilometara. Ritam je takav da ustajemo i počinjemo pješačiti u dva u noći, i tako do četiri sata poslijepodne, u proljeće ili ranu jesen, kao sada.

Lakše je gaziti noću - povjerava Milanović, koji se, dakako, povremeno odmarao na svome hodočasničkom putu, odlazio rano na spavanje nakon lagana obroka, koji je nerijetko i - preskočio. No, zahvaljujući valjda zagovoru svetog Jakova s nebesa, to ga nije stajalo zdravlja, nego samo učvrstilo u njegovu - valja reći dosta individualnom - poimanju vjere...



‘Šokirani’ mišići


- Spava se u “albergama” ili hostelima, samo za hodočasnike, koji su veoma povoljni, od pet do devet eura noć, s dakako asketskim uređenjem. Može se doplatiti “pelegrinski jelovnik” također po simboličnoj cijeni, pristojan obrok uz pola litre vina i vode po glavi.

Ponekad sam ga konzumirao, nekad izostavio, ali nisam patio glad; jutro sam započinjao coca-colom, kavom i kroasanom čim bi se pootvarali prvi ugostiteljski objekti u naseljenim mjestima - iskreno će Milanović.

On je sa svojim discipliniranim suputnikom i ovoga puta zapravo sedamdeset posto terena otpješačio makadamom, i to vrlo žustro...

- Robi (Kolgjeraj, nap.a.) povremeno je navečer malo izišao, a mene to uopće nije zanimalo, pa sam nakon jela odmah odlazio na počinak, nakon što bih izmučena stopala namazao ljekovitom kremom. Iako sam nosio udobnu obuću, nisam mogao proći bez žuljeva, koji su na kraju ispali turistička atrakcija!

Kad sam, naime, došao na kraju puta pred katedralu svetog Jakova u Santiagu i tamo izuo tenisice i skinuo čarape, moje su noge bile zanimljive turistima, pogotovo ženama, pa su ih snimale fotoaparatima - smije se Zoran, koji nije nosio puno stvari na put.

- Uvijek nosim samo nešto čistog rublja i naravno novca koliko mi treba. Nikad nisam imao problema na putu, izuzev žuljeva, osim jedne godine kad sam stao pored česme na odmorištu i pustio snažan mlaz studene vode po vrućim nogama. Tada mi se mišić “šokirao” i jako stegnuo, pa sam idućih nekoliko dana jedva hodao - prisjeća se naš sugovornik.

No, zato je s jednim suputnikom bilo nešto većih zdravstvenih tegoba, i to baš s onim najmlađim!

- Mladi Jukić, tada još niti tridesetogodišnjak, tijekom puta je dobio virozu, visoku temperaturu i ozbiljan pad imuniteta, pa je morao biti ambulantno zbrinut, i zato se malo “švercao” po putu, sustizao me autobusom i slično.
Zadnja tri dana ipak smo uspjeli otpješačiti skupa - zadovoljno će Milanović, kojega je na prvo zavjetno svladavanje teška apostolskog puta po Španjolskoj navela bolest voljene supruge.

Na sreću i uz Božju milost danas je Silvena odlično, a o svom osebujnom poimanju vjere Milanović ovako zbori:

- Svaku večer se pomolim, ali nisam jedan od onih koji ližu oltare. Zapravo, u crkvu sve manje idem, a to sam lokalnom svećeniku don Boži objasnio svojim riječima. Ukratko, crkva je puna komunjara, a meni to škodi. Don Božo kaže da treba okupiti izgubljene ovčice, ali mene to ne zanima - nekonvencionalan je i tvrdoglav Milanović.

Ipak, rado je ponio sobom na put zavjetnu krunicu za zagovor zdravlja bolesnom prijatelju, a iskreno se prije nekoliko godina molio i za rođenje prijateljeva djeteta, što je i urodilo plodom. S Crkvom ili bez nje, Milanović svoj sveti put, koji je utabao apostol prije tisuću godina, nastavlja dalje...

Lenka Gospodnetić, foto: Vladimir Dugandžić / CROPIX

Pješice i do Sinja i Međugorja

Put svetog Jakova nije jedini kojega Zoran prelazi, nego direktno iz Gomilice hoda i do Sinja (oko 38 kilometara tijekom osam uzastopnih sati), redovno o Veloj Gospi, a bio je sa suprugom i dvaput do Međugorja, što znači da su oboje ‘odvalili’ duga 144 kilometra ‘auto-tabanićima’. Potonja je pak ruta trajala dva dana i noći sa stajanjima u Šestanovcu i Vrgorcu, približio nam je svoje pošte Milanović, u Kaštelima od milja zvani ‘Bosanac’.
Važno je zvati se Zoran Milanović

Imenjak i prezimenjak nominalno najutjecajnijeg političara u državi samo je jednom osjetio blagodat te koincidencije. Naime, kad mu je u splitskoj bolnici trebalo žurno snimanje noge zbog sumnje na infekciju, rečeno mu je da je lista čekanja poduža, što ga je razbjesnilo, te je pribjegao laži u ‘više ciljeve’... - Iako mi Zoki (premijer Milanović, nap.a.) nije ništa u rodu, dreknuo sam da ću pozvati rođaka, pa su se djelatnici bolnice prepali i ubacili me preko reda. Eto, možda mi nije bilo u redu, ali blef je upalio - vragolasto se smijulji čovjek koji marljivo gazi putem sveca.
Sportaš u duši

Milanović iz naše priče hardni je, vidimo, hodač, a kad nije na svetu putu, rekreativno trči po Kaštelima.
- Nepušač sam i ne pijem alkohol, pa to držim dobrom okolnošću. Kondicije također imam jer svakodnevno prakticiram trčanje i tjelovježbu - napominje.





Naslovnica Život