Mozaik Život

NOGOMETNA SJEĆANJA

Splićanin Ante Tony Đonlić o slavnom suigraču: Već 37 godina s ponosom nosim Peleov prsten

NOGOMETNA SJEĆANJA
Kad ostvarenje hrvatskog sna zvuči kao uzrečica o američkim Indijancima, to već sluti na zanimljivu priču; zato smo se u (njegovu) restoranu “Leut” na Matejušci u Splitu našli s Antom Tonyjem Đonlićem, Splićaninom podrijetlom iz Voštana pokraj Sinja, službeno rođenim u Slavoniji, čovjekom koji je gotovo cijeli život proveo u Americi, gdje je godinama igrao nogomet uz bok legendarnom Peleu.

Osim restorana, Tony danas vodi i mali obiteljski hotel u središtu Splita, ima i apartmane za iznajmljivanje, vikendicu za sebe, lijep i sređen obiteljski život; čak i više no što čovjeku za sreću treba, skromno priznaje.

Na simpatičnoj mješavini američkog engleskog i hrvatskog tako nama o svom radosnom mladom umirovljeničkom životu u gradu pod Marjanom kazuje Tony; mladom, velimo, jer ima samo 58 godina, no – rekli bi titoisti – “to je njemu njegova borba dala”.

E, to nije bila njegova struja, nikako; takvi su ga kao desetogodišnjaka i potjerali najprije po azil u Rim, a zatim i New York!

Diskretna emigracija

Da je svako zlo za neko dobro, pokazalo se i tom prigodom. No, krenimo ispočetka...

– Ja vam u Splitu živim kao američki Indijanac: kad me pitaju što ću raditi sutra, kažem da ću to znati kad se probudim – s osmijehom veli Đonlić, koji je upotrebno ime amerikanizirao čim je u svojoj dvanaestoj počeo igrati za nogometnu ekipu New York Croatia klub u tom gradu.

Familija, Tony s majkom i sestrom, za ocem, političkim emigrantom, iz tadašnje Jugoslavije odselila se u Rim kad je bio desetogodišnjak. U to vrijeme zemlju, veli Ante, nije bilo lako napustiti, pa je trebalo najprije diskretno otići negdje bliže, prije konačne emigracije na daleki kontinent.

- Godine 1968. našao sam se u Rimu, a dvije godine kasnije u New Yorku, gdje sam odmah zaigrao nogomet. Uz talent, bilo je tu i zrno sreće; 1974. godine moj klub NY Croatia igrao je protiv Slavije iz Praga.


Prijatelji i suigrači: Pele i Đonlić
Sjećam se da je došao menadžer Cosmosa, legendarnog američkog kluba koji u to vrijeme još nije bio legendaran, na utakmicu s namjerom da kupi dva igrača iz Slavije. No, kako sam ja na toj utakmici zabio dva gola, kupili su mene – smijući se prisjeća se četrdeset godina unatrag Tony, koji je, prije nego što je postao poduzetnik u sektoru ugostiteljstva, igrao niz godina na poziciji napadača u Cosmosu i NY Croatiji, a u međuvremenu do danas vodio je i nogometnu školu u Americi.

U Hrvatskoj se, napominje, taj biznis ne isplati; u elitnoj newyorškoj četvrti Greenwich gdje je živio i radio, sat vremena nogometne škole stoji sto dolara, a u Hrvatskoj članarina za cijeli mjesec iznosi dvjesto kuna, veli.


Igrao za američku reprezentaciju


- I tako sam, eto, i ja pomogao da se Cosmos etablira. Godinu dana nakon mog dolaska, sjećam se kao da je jučer bilo, te 1975. godine, jednog je dana na trening na stadion sletio helikopter, a iz njega je izišao Brazilac Pele, naše novo pojačanje koje je u to vrijeme stajalo danas šaljivih sedam milijuna dolara.

 tako je Cosmos postao jedan od najjačih klubova na svijetu – sažima Đonlić dok nam pokazuje Peleov prsten dobiven na zadnjoj utakmici, fotografije snimljene s legendom nogometa (uz bok Diegu Maradoni), novinske tekstove i druge memorabilije...

Zanimljivo je da je u garnituri igrača sredinom sedamdesetih, kojoj je prije transfera u Cosmos i Đonlić dao obol, igrao još jedan “naš” čovjek: kapetan NY Croatije bio je Petar Matanić. Bolje upućeni znaju da je on, uz pokojnog Zvonka Bušića, bio jedan od onih koji su oteli zrakoplov i koji je nogometnu karijeru zamijenio petnaestogodišnjom zatvorskom kaznom...

– U Cosmos sam došao godinu dana prije Pelea, a ostao godinu dana dulje od njega. Dakle, od 1974. do 1978. godine bio sam tamo, dok nisam potpisao ugovor za San Diego, gdje sam igrao za američku reprezentaciju – govori Đonlić, koji se uporno uvijek deklarirao kao Hrvat, i nije priznavao Jugoslaviju koja mu, veli, nije bila dom.

- Evo vidite ovaj flyer, kako vi to zovete? Ovu knjižicu se izdavalo prije utakmice, u njoj je bila osobna karta nogometaša. Uvijek sam pisao da dolazim iz “Hrvatska”. Onda bi Amerikanci govorili da ta država ne postoji, ali bi opet na koncu odštampali kako bi im rekao – smijulji se naš sugovornik, koji je skupa s drugim našim iseljenicima financirao kampanju predsjednika Ronalda Reagana jer je, veli, podržavao hrvatsku stvar.

Zahvalni Reagan


- Bilo nas je tada 1980. godine oko 150 tisuća Hrvata u Kaliforniji, i Reagan se baš nama obratio i zahvalio na podršci u govoru održanom iste godine u New Yorku. A ja sam balun igrao profesionalno do 1981. Tada sam se vratio u NY Croatiju kao trener, bio predsjednik, istodobno živio u elitnoj četvrti toga grada, mešetario nekretninama, oženio Amerikanku naših korijena Joanne Bilić i imao, sve u svemu, lijep život.

A kad je devedesete u Hrvatskoj zaratilo, došao sam odmah u Hrvatsku s Joanne i dva mala sina, Gregoryjem (Grgom) i Jurom, i kupio stan na Marjanu. Tada je došao i moj otac; sjećam se da su u to vrijeme nekretnine u Splitu bile užasno skupe.


Tony Đonlić sa Peleom i njegovim sinom Eddinhom
Moj otac Jure na Floridi je imao kuću od 300 metara četvornih s bazenom, teniskim i golf-igralištem, i kad je sve to prodao, morao je doplatiti još novaca za kupiti stan od osamdesetak kvadrata u Omiškoj ulici! – prisjeća se Tony, koji je tada ostao u Hrvatskoj sedam godina.

Za to je vrijeme uspostavljao bilateralne nogometne odnose između dviju zemalja: SAD-a i Hrvatske, doveo veterane Hajduka u New York (čim su skinuli petokraku s majice!, napominje), čak i dinamovce, financirao neke prohrvatske aktivnosti i – trošio ušteđevinu. A onda je ponestalo novca, pa se vratio još šest godina u Ameriku, srediti poslove, rasprodati nekretnine i definitivno utvrditi život u Splitu.

Punac gradio WTC

Istodobno su u Hrvatsku došli živjeti i Joannini roditelji: majka Marija i otac Filip (zanimljivo, jedan od graditelja zlosretnog World Trade Centera kojega su teroristi srušili), te se nastanili u Studencima kod Imotskog.

- Danas u Americi više nemamo ništa, ali zato u Splitu imamo obiteljski hotelčić Villa Varoš, i još nekoliko apartmana koje iznajmljujemo. Sin Gregory ima 21 godinu i studira menadžment u Dubrovniku, ranije je u Americi bio odličan košarkaš, a sad je student.

A sin Jure? E, on je pet godina stariji, ali nije imao sreće sa školom; nije završio Srednju ugostiteljsku jer je pao iz – engleskog! Njemu sam kupio ovaj kafić – smije se Tony i napominje:

– Sve poslove danas vodi moja draga žena Joanne. Ja sam sretan jer u prekrasnom Splitu mogu, kao što sam vam rekao, živjeti kao američki Indijanac. To je ostvarenje moga hrvatskog sna – dobrodušno će Ante Tony Đonlić.

Pa nije sramota nogomet igrat...

– Ne pitajte! – na upit o papirologiji oko pokretanja posla rukom odmahuje Đonlić.

– Ja sam počeo to rješavati, ali sam se stalno svađao, nisam imao strpljenja kad vidim kako ti kompliciraju život tamo gdje nije potrebno. A onda sam našao superformulu: poslao bih ženu, koja ne zna dobro hrvatski!

Ne znam kako, ona je sve to bolje odradila od mene. Kad meni na šalteru kažu “dođi sutra”, ja se odmah iznerviram, a Joanne kaže “okay” – vedro će Tony, kojega su ispočetka ljutili i susjedi:

– Bilo je tu zločestih komentara, kao mi došli iz Amerike i sve pokupovali, i tako. A nitko se ne pita kako sam se ja za ovo naradio? Pa nije sramota ni nogomet igrat – u polušali zaključuje Đonlić.


PIŠE: Lenka GOSPODNETIĆ, FOTO: Duje KLARIĆ/CROPIX
Naslovnica Život