Mozaik Showbizz

Podigla se prašina

Tko je igrač Hajduka koji je ostao dužan bendu koji mu je svirao na piru? Današnji TV komentator i bivši nogometaš potvrdio za 'Slobodnu': Već godinama slušam tu priču... Je, je, svirao mi je!

Podigla se prašina

Tko je poznati nogometaš, kojega u svojoj knjizi “Priče pokraj puta” opisuje Želimir Dundić Dundo, vođa Trija Gušt, omiljenog zabavljačkog benda čije usluge nije platio nakon odrađene svadbe?

'Od 600 svadbi jedino nam bivši hajdukovac nikad nije platio svirku za pir!': Dundo iz 'Trija gušt' opleo po nekadašnjem nogometašu, prepričao i zbrku s Vucom

Priča je to koja je najviše zaintrigirala čitatelje “Slobodne” nakon objave nekolicine ulomaka iz Dundove knjige na našim stranicama, u kojima smo prenijeli tek djelić sjećanja o ljudima i događajima na koje se osvrnuo autor, pišući o više desetljeća dugoj i uspješnoj karijeri Trija Gušt.

Pirevi su u knjizi istaknuti kao jedna od posebnih stavki, a tri su, među njih više od šest stotina, Dundu ostala u osobito ružnom sjećanju. Svirka na svadbenom slavlju poznatog nogometaša, piše, jedina je od svih šest stotina koju do dana današnjeg nisu uspjeli naplatiti.

Evo kako je Dundić u cijelosti opisao nemio događaj...

“Ženio se jedan naš vrlo popularan i izuzetno dobar Hajdukov nogometaš. Poslije je imao i vrhunsku međunarodnu karijeru te je dogurao i do izbornika hrvatske reprezentacije. Poznavao sam ga kao veselog momka, uvijek spremnog za feštu. Čak je jako dobro i pjevao. Danas je uspješan poslovan čovjek i uz njega me vežu drage uspomene i vedre misli.

Na piru, koji se u to vrijeme održavao u jednom kultnom restoranu pokraj Splita, defilirala je revija poznatih sportaša i uglednih ‘faca’. Sve je prošlo u savršenu skladu. Pred kraj mi je prišao mladoženja, čestitao mi i zahvalio na odličnu ugođaju koji smo bili postigli i uspjeli održati cijele večeri.

Kum plaća kaparu

Uz njega je bio momak, kojeg mi je predstavio kao svog suigrača iz Hajduka i prijatelja. Došao se upoznati kako bi nas zamolio da mu sviramo na skorom piru. Djelovao je povučeno, dapače, učinio mi se i malo prestrašen. Mršav i ne baš korpulentne građe, uza stasita mladoženju činio se još ‘žgoljavijim’ u odijelu starijega brata.

Svjedoci smo da u nogometu težina i visina nisu presudne. Mnogo je važnija vještina. E, ovaj je momčić bio vrlo vješt. Ali ne u baratanju loptom! Mladoženja je svoje prijateljstvo s njime potvrdio plativši kaparu za naš nastup na njegovoj svadbi, ali i time što će mu upravo on biti kum.

Nastupi glazbenika na događajima na kojima se okupljaju poznata lica iz bilo koje javne djelatnosti odlična su odskočna daska. Ne samo to, već nam i raste cijena jer takvi ‘znaju šta valja’, a zna se da i mogu obilato nagraditi izvođače. Samim time za naš je sljedeći nastup osiguran dobar honorar. Za njegov pir uvjeti su bili identični kao i za pir njegova kuma, sad već bivšeg mladoženje.

Dogodilo nam se tri ili četiri puta da smo istom čovjeku svirali i drugi pir. E to su pravi fanovi. Nikad dosta Gušta. Nije dovoljno što su jednom poginuli uz naše akorde, već uskrsnu i ponovno bezglavo i hrabro srljaju u propast. Mi smo ti koji ćemo im i u drugom pokušaju, bar na tren, stvoriti iluziju sreće. Te je događaje opjevao Oliver Dragojević u pjesmi ‘Dvaput san umra’.

Dični prvotimac legendarnog nam kluba još je pokoji put telefonski kontaktirao sa mnom radi usklađivanja termina i upoznavanja s procedurom. Došao je i taj sudbonosni dan. S obzirom na to da je red da mu najbliža rodbina bude sastavni dio uzvanika, i brat mu je bio među gostima. Pretpostavljam da mu nije ovom zgodom mogao posuditi odijelo, jer što bi onda on odjenuo? Naš se junak morao snaći na neki drugi način.

Kreacija u kojoj se pojavio bila je osebujna. Neodoljivo je podsjećao na lik iz filma ‘Čarobnjak iz Oza’. To je onaj koji škripi kad hoda, treba ga podmazivati i blista na suncu. Jedno je sigurno, nisi ga mogao promašiti i ne uočiti. E kume, kume, što si ga samog pustio u Trstu. I danas tim talijanskim gradom (a ‘zamalo’ da nije ostao naš) kruži priča kako u noćima punog Mjeseca njime luta limeni čovjek u potrazi za cipelama koje bi odgovarale njegovu odijelu! Ti kume bar ukusa imaš. Uvijek si ko s pariške revije, a on je morao Ponte Rosso u šprintu proletjeti, da mu se što manje smiju. Siguran sam da bi naziv tog, za sve nas najpoznatijeg trga u Italiji, on napisao ‘ponteroso’.

Nije upitno da su mu na piru svi govorili kako ‘ludilo izgleda’ jer vjerojatno nije nikada ni čuo za pripovijetku ‘Carevo novo ruho’, pa se i sam sebi sve više divio. ‘Čovjek od lima’, začudo, kretao se bez škripanja. Trudio se oponašati kuma, ali ‘žvaka nije za seljaka’.

Što se više trudio, bivao je sve groteskniji, toliko da to nije više bilo ni za posprdne osmijehe. Tužno je bilo, ali nije bilo pomoći. Feštu su spasili gosti, oni isti s kumova mu pira. Znali smo koju vrstu glazbe vole. Bili smo na svom terenu.

Ovdje nije vrijedilo ono pravilo da je lanac jak koliko je jaka najslabija karika. Gosti su bili zlatan lanac, koji nije mnogo rastezao ‘limenog čovjeka’. Spasili su ga. Bla, bla, cmok, cmok, bilo je divno i tako po sto puta. Kraj, gotovo, razlaz. Pozdravili smo se s ‘limenim’ i dogovorili za sutrašnji sastanak na kojem će nas isplatiti.

Probudio sam se poslije dva do tri sata sna. Inače, ma kada god pošao na počinak, uvijek se budim između sedam i osam sati ujutro. Znam, umorni su, prva bračna noć, treba se naspavati poslije svega, treba se odmoriti, odahnuti, udahnuti. Uz mnogo moga razumijevanja, dan je ipak dobrano odmakao. Hm, da mu se nije što dogodilo? S obzirom na to da je sportaš, zna on što je red, rad i disciplina. Ma nešto se sigurno dogodilo! Nemoguće da spava do sada ili da je zaboravio. Kako može zaboraviti, pa jutros smo se rastali i dogovorili! Samo da nije kakvo zlo!?

Izumitelji mobitela još su radili na prototipu pa sam se poslužio prastarom spravom, na kojoj si kažiprstom desne ruke morao pogađati određenu rupu ispod koje se nalazio metalnosrebrni broj. (...) I tako, poslije nekoliko polukružnih pokreta prstom, javio se ženski glas. Tada sam prvi put čuo nešto što ću poslije nebrojeno puta čuti: ‘Nema ga doma.’

Možda je izišao s prijateljima koje sinoć nije pozvao, pa je red da ih sada počasti (ubrzo sam shvatio da je pojam POČASTITI za ‘limenoga’ znanstvena fantastika). Pokušao sam naći opravdanje za njega. Ma nema veze, dan prije ili poslije ništa ne mijenja.

Sutra sam opet gurao gdje treba (prst u telefonski rotirajući brojčanik), ali mi je ženski glas objasnio da guram gdje ne treba. Hm, sad je već sve poprimalo oblik smišljena izbjegavanja obveza prema nama.

U tom sam tjednu pokušao još nekoliko puta i odustao. Kad bi s druge strane žice netko podignuo slušalicu, ja bih prvi progovorio: ‘Nema ga doma?’ Odgovor bi bio: ‘Kako znate?’ Pa, vidovit sam.

Promijenio sam taktiku jer je vrag odnio šalu! Idem ga posjetiti kući. Pogađate. Majka otvara: ‘NEMA GA DOMA’, ali kako bi ublažila dojam, dodaje kako će mu svakako reći da sam ga tražio i da će mi se sigurno javiti. Ma mo’š mislit. A ‘poštenjak’ iza vrata, u krevetu, pokrio se dekom preko glave i sve sluša. Muškarčina. Jedino se čudi što se, kad istrči na teren, stadionom ori PEDERU, PEDERU. Razmislit će gdje je pogreška. On ne griješi. Zaključak: publika je grešna. Treba je mijenjati. Pravilna odluka za igrača ‘hajdučkog srca’.

Transfer stoljeća realiziran je i odlazi u Torcidi najdraži klub – Dinamo. To, majstore! E, tek te sad obožavaju voljeni grad i Torcida. No prije nego što je moj ljubimac napustio gnijezdo, pokušao sam iskamčiti naš novac na njegovu radnom mjestu. U to doba direktor Hajduka bio je Vedran Rožić, sportski direktor Iko Buljan, a trener Ivan Katalinić. Legende legendarne generacije. Svjetske klase. Bio sam dobar s njima i požalio im se na ponašanje njihova prvotimca. Nisu mogli vjerovati. Katalinić ga je pozvao poslije treninga da dođe u predvorje stadiona, u kojem sam ga čekao. Opravdavao se da je nastao nesporazum i da će sutra sve biti riješeno. Ništa nije bilo riješeno! Ispričao sam to nekim sportskim novinarima, koji nisu mogli doći k sebi od čuda. Pitali su me smiju li to objaviti. Nisam ga htio blatiti preko medija, nadajući se da će se opametiti. Nada umire posljednja. Ne znam tko u današnje vrijeme još u to vjeruje.

Poslije toga sam šjolu (đon)-obraz vidio uživo u Splitu samo jednom. Udruga SPLIT STARS, koja se uglavnom sastoji od splitskih glazbenika, organizirala je humanitarnu utakmicu protiv veterana Hajduka, a sav je prihod išao obiteljima nesretno stradalih vatrogasaca na Kornatima. Događaj je bio dobro medijski popraćen. Bilo je i novinara i predstavnika nekih lokalnih televizija. Na početku utakmice svi su se igrači rukovali. Došao je trenutak kada sam morao stisnuti ruku gospodinu Nuli.

Rukovanje s lignjom

Jeste li lovili kada lignje? Ako jeste, onda si možete predočiti osjet koji sam doživio stisnuvši mu ruku... Kao kad skidate s peškafonda ljigavu lignju. Oprosti mi, lignjo, što zlorabim ime tvoje. Da utakmica nije imala humanitarnu svrhu, nikad toj Nuli ne bih pružio ruku. Ovako sam morao jer je bio TV prijenos i bilo bi stvarno neukusno u tom trenutku učiniti bilo kakav gaf.

Mr. Šjola JEDINO je biće (već sam uvrijedio lignju, da sad uvrijedim i ČOVJEKA bilo bi previše), koje od naših šesto odrađenih pirova NIJE PLATILO SVOJ PIR!!!!!!! Danas je Mr. Šjola ugledni komentator nogometnih utakmica na jednoj od naših televizija. Napredovao je. Netko ga ukusno odijeva, ali zabadava. Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada.”

Zahvaljujući detaljnom opisu u Dundićevoj knjizi, čak i ne toliko dobri poznavatelji nogometnog svijeta već na prvi pogled lako mogu pretpostaviti o kome je riječ, pa smo se i mi poveli za istaknutim činjenicama. Bivši je hajdukovac, prešao je u Dinamo, ugledni je TV komentator... A kum mu je bio popularan i izuzetno dobar Hajdukov nogometaš, kasnije i izbornik hrvatske reprezentacije. Uz to i dobro pjeva... Samo je jedno ime koje prvo pada na pamet.

‘Svirao mi je...’

Dobar dan, jesam li dobila gospodina Joška Jeličića?

- Jeste.

Poštovanje, Mirela Goreta iz Slobodne Dalmacije pri telefonu. Imate li minutu vremena?

- Slobodno.

Radila sam priču s ulomcima iz knjige gospodina Želimira Dundića Dunda iz Trija Gušt u kojoj je pisao o svojim iskustvima na estradi, a u kojoj je spomenuo i neke pireve na kojima je svirao Trio Gušt...

- Ah, poznato mi je to.

Je li svirao i vama?

- Je, je.

U jednom od tekstova piše o svadbi poznatog nogometaša, zapravo o dva pira poznatih nogometaša, inače kumova. Triju Gušt jedan je od njih dvojice ostao dužan novac za pir, pri čemu Dundo ističe kako je u pitanju jedina svadba koju nije uspio naplatiti od njih 600, koliko ih je u karijeri odradio Trio Gušt. Nigdje izrijekom ne spominje njegovo ime, ali obojicu detaljno opisuje.

- I on piše o meni i još nekom nogometašu?

Dva su, prvi je, piše, bio korektan, a opis drugoga upućuje na vas.

- Ali ne piše ime i prezime?

Ne.

- To vam dovoljno govori.

U pitanju je nogometaš koji je prešao iz Hajduka u Dinamo, danas je TV komentator...

- A zašto nije stavio ime i prezime?

Ne znam.

- Pa razmislite malo. Ali u konačnici želim mu da bude što veća tiraža tog bestselera. Kupit ću ga i ja, prava bi šteta bila ne kupiti takvo štivo.

Rekli ste da znate za tu priču. Netko vam je već rekao ili... Knjiga je već izišla...

- Ne, ne, već godinama ja slušam o toj priči. Međutim, ja se ne okrećem i ne komentiram takve priče. Sve najbolje toj knjizi. Ako ima neki primjerak, ja bih je kupio, čisto da pročitam, jer stvarno je šteta ne pročitati tako jedno veliko životno i estradno iskustvo. Mislim da će svaki čovjek biti bogatiji i pametniji nakon što pročita takvu knjigu. Eto ga...

Rekli ste da vam je Trio Gušt svirao na svadbi.

- Tako je.

I sve je bilo korektno ispoštovano? Vi se ne prepoznajete u ovom tekstu?

- Svako dobro gospodinu, kako se već zove i, kako se zove bend... Trio Gušt. Želim im sve najbolje u daljnjem radu.

Naslovnica Showbizz