Mozaik Showbizz

'Ča je život vengo pizdarija'

'Noćas u tri ure san bija na groblju, po kiši. Zorica, Joško, Ante, dvi cure i ja...': prvu obljetnicu Oliverove smrti proveli smo u Veloj Luci s njegovim najbližima

'Ča je život vengo pizdarija'

– Oliverova van je bila: "Ča je život vengo pizdarija." Eto, ako oćete, baš tako bi govorija. U neko gluvo doba prominija bi tekst. I onda bi i mi tako, š njin, zapivali – sa sjetom, ali ponosom u glasu govori nam Velolučanin Boris Gugić Brico, jedan od najbližih prijatelja glazbenog giganta Olivera Dragojevića, čije su se veličine s tugom i ponosom prisjetili brojni Velolučani, ali i njegovi, širom svijeta razasuti poštovatelji.

Dok na prvu obljetnicu njegova odlaska sjedimo u Bricinoj radnji, pogled nam luta prema zidovima ispunjenim Oliverovim fotografijama. Oliver, Brico i Bata (njegov drugi prijatelj Goran Prižmić) u nekoj ludoj, raspojasanoj noći u konobi. Pa Oliver na brodu, na šišanju, s harmonikom, na brijanju, u ribolovu... Ma svuda oko nas Oliver. Dok iz zvučnika dopiru zvuci jedne od njegovih pjesama, Brico, s kojim je prijateljevao barem pedesetak godina života, rukom se hvata za džep i napipava mali fotoaparat. Uvijek ga nosi sa sobom kako bi zabilježio sretne trenutke, jer nije za vjerovati pamćenju. Pogotove one s prijateljem. Oliver se nikada nije ljutio kada bi ga "škljocao"...

– Uvik san ga slikava. Nije mu smetalo... Najjača je njegova izreka da su se posli rata Nijemci slikavali na tovarima, a da se sad slikaju s tovarom. Znači da su i oni sada isti ka i beštije... – uz smijeh objašnjava što je njegov najdraži pjesnik htio reći. Bilo je tih baza puno, njihova su ljeta, veli, naprosto nezaboravna. Nikad više tako... Neće mu pod ruke više doći prijateljeva brada i kosa. A jedva je čekao da mu onako zarastao bane na vrata i kaže: "Mora bi se malo obričit."

Kad on odluči...

– I to bi bilo kad bi postalo ono baš kritično. Kad bi skoro prošlo cilo lito... A on cili obrasta. I kad bi odlučija, moralo je tada bit. U po noći, u po noći. Odma. Kad on požudi, mora se. Jednostavno je bi taki. Nezamjenjiv. Što se tiče zajebancije, ma svega. Evo ga, pogledajte ga vamo. Ovdi se prvi put ošiša na golo. Zna bi reć da izgleda ka da je doša iz Dacahua. A inače bi ga samo ćapa malo okolo, ono kad bi mu zaresta vrat. Ma uvik je to bilo klasično bričenje...

Nije ima neke velike zahtjeve. Niti bi se gleda u ogledalo, ništa bi ga bilo briga. Najbolja mušterija na kugli zemaljskoj. Kad je tija na nulu, pokuša san ga odgovorit: "Grubo će te bit vidit." Ma kakvi. Odlučija je tako i tako mora bit. Ali nikad ništa nije komplicira... Ma i kuću je novu kupija na rivi da može bit bliže brodu. Stalno je bi na brodu. Viš ga kako leži ovde na brodu... To je njemu bilo sve – govori Brico pogleda uperenog u daljinu, tamo negdje kroz vrata brijačnice. Prema pučini, kamo je najradije gledao i njegov prijatelj.

Izvana dopiru zvuci Oliverovih pjesama, pa se miješaju s onima iz radnje. Isti glas, samo druga pjesma. Sve se danas nekako u Veloj Luci stopilo u jedno. Na svakom velolučkom štekatu iz zvučnika dopire voljeni glas, pa i iz kafića Fjaka", gdje su nakon obilaska Centra za kulturu na kavicu sjeli premijer Andrej Plenković i Oliverova udovica Vesna. Na Pijaci, ispred župne crkve sv. Josipa, odvija se jedna od proba koncerta "Trag u beskraju" priređenog u Oliverovu čast. I otamo se čuju poznate melodije...

Tiho je jedino u Bate. Vlasnik konobe u kojoj je Oliverov svakodnevni ljetni ulov završavao na gradelama ili u loncu sjedi za prijateljevim stolom. Umoran je, skoro cijelu noć nije spavao, a jutro je proveo s osobljem pripremajući catering za Vladinu delegaciju. Ne ispušta cigaretu iz ruke i sunčanim naočalama skriva pogled zamagljen od suza.

– Ma bi li vi meni virovali da san noćas u tri ure bija u groblje. Po kiši. I Zorica Kondža, Ante Gelo, Joško Banov, još dvi cure i ja. Po kiši. Sidili smo najprije noćas ovde u mene... Ja in govorin: "Amo ga gori malo povirit." I došli mi gori... U tri ure ujutro. A slušaj, svakoga je straj po noći ić na groblje. Baren je meni bilo. Zapiva san mu noćas... Pomalo... A oni su molili. Pa san ga pozdravija opet malo jutros u osan uri. Bili smo na grobu žena i ja, odnili buket. Ali noćas smo stali jedno dvaest minuti na kiši. Niko ni mrda. Reka san ovin curama šta su bile s nama: "E vidiš, sad kad dođeš u Zagreb, pamti ovo. Garantiran ti da ovo nikad nećeš zaboravit u životu – da si bila u tri ure ujutro na groblju kod Olivera Dragojevića. I da si plakala. I da je padala kiša. To ti je još jedna uspomena na cilu ovu ludnicu", zamišljeno će Bata. Riječi mu zapinju. Što više reći o prijatelju?! Ponovit će, kaže, ako treba, milijun puta...

Ljetni i zimski stol

– Čovik i po. On je bi najbolji pjevač, ne u Hrvatskoj, nego i dalje. Ima je sluha više nego puno njih zajedno. Bija je skroman, pošten do kraja, jednostavan. I na kraju – veliki zajebant. I tako mi je ža šta je otiša. Takoreć mlad, nije ima puno godina. Sedandeset. Mislin da to ni baš puno. Fali nan, da je to čudo. Svima. To je bila ljudina. Ja da san bija on, ma bija bi bahat. Šta ćeš?! Valjda san takvi tip. A on bi lega po podu... Takvu veličinu takvega karaktera nisan nikad prije upozna. Nikad se ni kurči i to. Kad bi ga pita: "Šta se ti malo ne kurčiš?", samo bi mi vratija: "A šta će ti to?!" I to je bilo to – priča Bata, u čijoj je konobi Oliver imao ljetni i zimski stol. Onaj ljetni, blizu kuhinje, u koji bi se sklonio nakon dana provedenog na pučini, sada je prazan. Bati nije lako sjesti na klupu na kojoj bi prijatelj nakon obida znao otpočinuti.

– Kad bi bija tu liti, nisan dava nikome drugon da sidi za tin stolon. Onda bi on tu sija, ija i pija pa zaspa na banku po ure vrimena. Stavija bi jedan kušin za sidit pod glavu i spava. Jedno po ure bi spava, toliko mu je tribalo da vrati snagu. A onda bi moga izdržat i tri noći. Al bilo je bitno po ure ubit oko. Evo ga, opet zvoni telefon. Ma miljon ih je još jučer zvalo, miljon tražilo karte za večerašnji koncert – vrti glavom Bata govoreći o jučer najtraženijem komadiću papira u Veloj Luci.

Raspitivale su se za njih i Oliverove obožavateljice koje smo zatekli na posljednjem pjevačevu počivalištu. Razumiju da je kapacitet prostora ograničen, pa će onda barem na rivu, gdje je Općina sinoć postavila veliki videozid.

– Lani smo bili na Hvaru na odmoru kad smo čuli da je Oliver umro. Puno smo bili potreseni. Svi smo ga voljeli. Zapravo, još uvijek ga volimo... Plakali smo tri dana kad smo čuli da ga više nema. Ove godine smo izabrali Korčulu za odmor i odlučili biti ovdje na godišnjicu. Bio je predivan, što mi kažemo, preprost. Pjevao je s dušom. Ma fenomenalan čovjek – dirnuto će Jelka Todić iz Ljubljane, jedna od članica triju slovenskih obitelji koje smo zatekli u paljenju svijeća nad Oliverovim humkom. Njihovi najmlađi grob kite cvijećem...

Klupa, pitar, lumin

– Ostat će vječna uspomena. Jako skroman čovjek. Njegov glas... Što reći?! Fantastičan – suznih očiju prisnažuje Jelki sugrađanka Barbara Badovinac dok grobnici već prilaze drugi poštovatelji pjevača i fotografiraju se za uspomenu.

Pred Oliverovom kućom na velolučkoj rivi prazna klupa, pitar i lumin. Zagrepčani Dragana i Damir s djecom Matijom i Lanom mole Toma da ih fotografira.

– Ljetujemo na Korčuli, ali danas smo ovdje zbog Olivera. Obožavali smo ga i još uvijek ga obožavamo. Pa tko ga ne bi volio?! Najviše nam se sviđa to što je bio skroman. Iskren. Jednostavan. Naš – dirnuto će Dragana. A njezini je maleni mirno promatraju. I upijaju majčine riječi.

'Dosta bi bilo imati samo njegovu kolekciju naočala...'

Velolučki Centar za kulturu najbolje je mjesto za izlaganje zbirka Olivera Dragojevića. Složili su se oko toga proteklih mjeseci svi u Veloj Luci koji vode računa o njegovoj ostavštini, pa još samo valja pričekati obećanu financijsku injekciju Ministarstva kulture i zasukati rukave. Postav nije upitan...

– Mi želimo Olivera, njegov život i djelo, prezentirati na što dostojanstveniji način i mislimo da se to može predstaviti u autentičnom, dalmatinskom prostoru poput ovog. Treba nam samo temeljiti retuš. Već radimo na muzeološkoj podlozi, obitelj će dati predmete, koji su vrlo važni, ali su samo jedan dio svega toga. A dosta bi bilo samo da imate njegovu kolekciju naočala... Ploče, posteri, plakati, fotografije, kasete, CD-ovi, novinski članci...

Ako 2020. uđemo u plan i program u kulturi, mogli bismo do ljeta odraditi grubi dio posla, paralelno ćemo napraviti muzeološku studiju, a u 2021. bismo mogli krenuti. Prezentirati Olivera je u prvi mah vrlo jednostavno, a zapravo to i ne treba činiti, jer ga svi poznaju. Ali dobro znamo da je gospodin Dragojević bio ambasador jednog UNESCO-ova odjela koji se odnosi na zaštitu prirodne baštine i tradicijskog načina života kod nas u Dalmaciji. To je točka na kojoj će počivati ovaj muzej. Da mi kroz Olivera ispričamo i očuvamo priču o dalmatinskom čovjeku.

Percipiram ga kao Dalmatinca koji stoji sam sa sobom negdje na moru, na dalekoj pučini, s onom tunjicom i čeka. I ne interesira ga ni slava, ni novac, ni koncerti, nego da ga samo pustimo na miru da ulovi toga špara i da ga na miru, sa svojom obitelji, leša i otpočine – slikovito nam je kazao Dinko Radić, ravnatelj Centra za kulturu u Veloj Luci, ističući kako je Oliver izuzetno vodio računa o zaštiti prirode i autentičnog načina života u Dalmaciji.

Plenković: Oliver je ostavio traga i u mojem životu

– Ne smije ovo predugo čekati. Nina, imaš to pod kontrolom? – upitao je predsjednik Vlade Andrej Plenković ministricu kulture Ninu Obuljen Koržinek tijekom obilaska velolučkog Centra za kulturu u kojemu će se udomaćiti Oliverov muzejski postav.

– Drago mi je da smo danas ovdje kada, nažalost, obilježavamo godinu dana od smrti Olivera Dragojevića. Načelnica Katarina Gugić pokazala nam je s gospođom Vesnom Dragojević Centar za kulturu, gdje bi se u budućnosti trebala nalaziti zbirka Olivera Dragojevića. Mi ćemo kao Vlada, u suradnji s Općinom i Županijom, uložiti maksimalan napor da se taj projekt što skorije realizira, da svi budući posjetitelji Vele Luke i poštovatelji Olivera Dragojevića mogu na jednom primjerenom mjestu saznati sve o njemu i vidjeti koliko ga je naš narod, ali i mnogi drugi, volio – izjavio je premijer, ustvrdivši kako je Oliver ostavio trag i na njegovu životu.

– Svi smo obilježeni emocijama koje su davale njegove pjesme, ali i načinom na koji ih je izvodio i kako je živio. Evo, kaže gospođa Vesna, vrlo skromno. Mislim da će, kada dođe vrijeme za zbirku, još neke skrivene tajne postati dostupne javnosti. Pa ćemo vidjeti veličinu našega Olivera u punom sjaju – dometnuo je predsjednik Vlade RH, koji je u kratkoj šetnji Velom Lukom u društvu Oliverove udovice iz prve ruke čuo kako je bilo živjeti s njime.

– Ovaj koncert mi puno znači, baš sam sad rekla premijeru da nemam osjećaj da je Oliver umro. Koliko je događaja u proteklih godinu dana... Ne mogu to još staviti sebi u glavu. A vjerojatno ni neću – kazala je Vesna Dragojević, koja je tijekom obilaska Centra premijeru objasnila koliki je domoljub bio njezin pokojni suprug, ali se time nije busao u prsa.

– Mjesec dana ja sam slagala sve što je ostalo iza njega. I sad je u garaži... Pa ćete viditi čega sve tu ima, moga muža kao domoljuba. A nitko ga nije percipira kao takvog, jer nikada ništa nije govorio o tome. Vidit ćete šta je sve napravio, preko 400 humanitarnih koncerata, sve imam zapisano. Zahvalnice, nagrade... Ali nikad nije o tome govorio. Ponašao se kao netko tko radi na šalteru u pošti. Nismo živili u tom svijetu – opisala je Vesna život s Oliverom, našalivši se, nakon poziranja s premijerom, riječima: "Ovu ćemo sliku stavit dolje na ulaz."

 

Naslovnica Showbizz