Mozaik Showbizz

NA METI FILMAŠA

'Da okreću križeve naopako, ne dolazi u obzir!': u Dalmatinskoj zagori snimat će se 'Kula tmine', ali se pravila moraju znati; Pornići su isključeni, a evo u kakve strasti Kijevljani ulažu honorare

NA METI FILMAŠA

- Kako ste dobar domaćin, tako vam se vrati - vele Kijevljani, stanovnici općine smještene u plodnoj dolini između Dinare i Svilaje, na rubu Šibensko-kninske županije, u sjećanju mnogih još uvijek živom mjestu stradalništva u Domovinskom ratu.

Gotovo tri desetljeća kasnije obnovljeno Kijevo, danas u odnosu na tadašnje vrijeme s četiri puta manje stanovnika - u mjestu živi tek oko 250 duša (među njima samo pedesetak mlađih) - svoju prepoznatljivost gradi na statusu jedne od omiljenih lokacija stranih filmaša.

Davno uspostavljeni kontakti, još u 60-ima kada se u dalmatinskom zaleđu snimao Winnetou, od čega je u promidžbenom smislu više profitirao Velebit, pa do domaćeg "Konjanika" redatelja Branka Ivande, a lani i njemačke povijesne drame "The Master Butcher's Singing Club", u kojoj je gorda Dinara predstavljala krajolik američke Sjeverne Dakote, Kijevo su prometnuli u predmet interesa inozemnih filmskih produkcija.

Uskoro će se u dijelu njegova eksploatacijskog polja Suhopolje, ponovno zahvaljujući mjerama poticaja za snimanja u područjima od posebne državne skrbi, snimati pilot serije "The Dark Tower" ("Kula tmine"), adaptacija istoimenog književnog serijala Stephena Kinga.

Tekst popularnog američkog autora horor-romana pod istim je imenom već zaživio na velikom platnu 2017. s glumačkim dvojcem Idris Elba - Matthew McConaughey, a sada će, uz podršku domaćih producentskih snaga iz Pakt Medije ("Robin Hood", "Mamma Mia 2", "Borgia"...) neke nove glumačke zvijezde opet osvanuti u Kijevu.

Pa vi kažite da se ne isplati potegnuti do tamo i na licu mjesta uvjeriti što to privlači strane filmaše u podnožje Dinare.

Ne može biti mirnije...

Mirno je, uvjerismo se čim smo ugledali tablu Kijevo, da ne može biti mirnije. Na osunčanoj cesti i uokolo nje u deset sati ujutro nije bilo ni žive duše. Oko novouređenih, uglavnom zatvorenih kuća raseljenih Kijevljana, bujalo je proljeće u svojoj zelenoj ljepoti.

- Tišina! Svi filmaši koji dođu ovdje često mi kažu: "Probudi nas tišina" – navodi jedan od ključnih faktora njihova oduševljenja načelnica Kijeva Lidija Slavić.

Energična prva dama Kijeva dočekala nas je u svojemu uredu u društvu Martina Ercegovca, predsjednika Općinskog vijeća, predstavnika mladih koji nisu digli ruke od sela i potegli put Splita, Šibenika, Zagreba... Aktivni su u Udruzi "Kolarica", pa izrađuju suvenire i tijekom cijele godine organiziraju kulturne manifestacije.

Načelnica bi voljela da se Martinova generacija još više aktivira, a stariji prilagode njezinim vizijama i planovima. Ruke će im u njihovim naporima za boljitak mjesta, ističe dvojac, uvijek rado dati i njihovi branitelji, pčelari... ma svi mještani, jer Kijevljanima ništa nije darovano. Za sve su se sami izborili.

- Sve to i radimo s ciljem stvaranja zajedništva među mještanima jer se osjećamo zapostavljeni i zaboravljeni i od županije i od države. Prvenstveno mislim na neriješene imovinsko-pravne odnose, što priječi i koči razvoj cjelokupne općine u vidu ozbiljnijih gospodarskih pothvata, dodjele zemljišta mladim obiteljima, otvaranja obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava s ugostiteljskom djelatnošću, te širenje turističke djelatnosti, što je temelj za egzistenciju i normalno življenje u mjestu - volio bi napraviti korak naprijed agilni Ercegovac.

Ideja je puno, ruku malo, a film im, kažu, referirajući se na razlog našega posjeta, možda kao općini ne donosi neku ogromnu materijalnu korist, ali je njegova promidžbena uloga nemjerljiva. Puno im znači kada netko sa strane uočava potencijal njihova kraja. I dobro je da se čuje dobar glas o Kijevu.

- Zato se i trudimo ekipi maksimalno izići ususret, omogućiti produkciji ono što joj je potrebno, i pustiti ljude da u miru rade. Jedino što tražim je kratak opis serije ili filma, jer ne želim da se itko na bilo koji način ruga ovom području, ovim ljudima, ovoj vjeri i ovdašnjim temeljima kršćanstva. To su pitanja etike i morala...

Ne uvjetujem o čemu će se snimati film, ali neke opscene scene ili da okreću križeve naopako, rugaju se s vjerom i sl., to ne dolazi u obzir – rezolutno će načelnica, ističući da njeguje odlične odnose s producentima iz "Pakt Medije".

Tako ih, pri njihovu angažiranju lokalnog stanovništva na nekim tehničkim poslovima, nastoji uputiti na prave adrese – ponajprije na ugroženije skupine ljudi. Jedino što joj je važno jest da su odgovorni, pa ih je lani tako desetak završilo među tehničkim osobljem na filmu. Mnogima je to bilo prvo iskustvo u radu oko seta...

Vedri umirovljenik i uspješni pčelar

Jedan bez kojega se film u Kijevu valjda ne bi ni snimio je Branko Bajan Jale, dobri duh mjesta, inače rođak splitskog glazbenika Zdravka Bajana, čiji je dom podno crkve sv. Mihovila u središtu općine dugogodišnji epicentar kulturnih i gastronomskih zbivanja.

Vedri umirovljenik i uspješan pčelar, koji je onomad završio i u "Globalnom sijelu" pokojnog Joška Martinovića kao jedini poštar čiji je zadatak 17,5 godina bio nositi poštu u dvije države ("pokrivao" je čak i teren Splitsko-dalmatinske županije od Ježevića na početku Vrlike do sela Uništa na 700 metara nadmorske visine u BiH), i bio je angažiran na regulaciji prometa.

- Ma radili smo prvi put taj posao, al' bili smo kao profesionalci. Bio sam na punktu u bazi, propuštao glumce i ostalo tehničko osoblje do objekta gdje se snimalo. Bili su to većinom Nijemci, ali i naši ljudi u produkciji. Ljudi koji su se brinuli o konjima, automobilima, namještali rekvizite...

Posebno me oduševio njemački glumac Sylvester Groth s kojim sam se baš sprijateljio. Poklonio sam mu monografiju Kijeva i naš med. Rekao sam mu da, kad bude slobodan, dođe na odmor u Hrvatsku, u Kijevo, da ga malo počastimo našim domaćim specijalitetima i još više doživi naš lipi kraj – zarazno će Jale.

Svi mu se, kaže, tako obraćaju, pa moramo i mi, a nadimkom ga je zazivala i njegova razrednica u Mariboru, gdje se školovao za građevinskog limara. Ponosan je i što se, nakon dijela života provedenog na solinskoj adresi, iza rata vratio u svoj rodni kraj i otvorio prvu poštu u Kijevu, gdje je radio sve do prije tri godine.

- Imao sam priliku otići u tu neku minimalnu mirovinu koju je garantirala država, takoreć starosnu od 2500 kuna. A bio sam cili rat na terenu i ništa nisan iskoristio. Da sam bio pametniji, možda sam mogao... Sad se bavim pčelarstvom, imam svoj etnografski muzej u kući, malo se bavim domaćom spizom – ponosno nam Jale pokazuje unutrašnjost obnovljene kamene kućice u srcu kijevskog geta, kako mu tepaju mještani.

Unutra komin, dugačak stol s klupama za blagovanje, na zidu izvješeni starinski alati i uokvirena brojna priznanja, zahvalnice, fotografije... Jale s KUD-om na Đakovačkim vezovima, na Vinkovačkim jesenima, pred bungalovom u Resniku za vrijeme izbjeglištva, njegovi Zlatni tanjurići za livadni i cvjetni med 2015. i 2017., rotirajuća lutka u nošnji s imenom pokojne mu majke Mande...

Sredinom ljeta u Jalinom se dvorištu pred prirodnom, terasasto izdignutom pozornicom, redovito natiska svjetina. Bilo da je riječ o manifestacijama u sklopu Dana općine, kulturnim događanjima, gostovanjima klapa, KUD-ova. Sve to podigne živost u centru Kijeva....

Dođen ja i kod Bandića u Zagreb

- Ma to bude ka stadion na Dinari. To su povijesne stvari, baš mi je drago što se tako događa. Evo ga i Bandić... Inače, nama je pokrovitelj Grad Zagreb. Mi njih imamo već jedno 17 godina. I Bandić je bio ovdje, ne dođe uvijek, pošalje on izaslanike. Dođem i ja kod njega u Zagreb... - pun je poznanstava razgovorljivi Jale.

Ne krije da voli biti u žiži, samo da je neka organizacija, neki novi ljudi, doživljaji, pa ne čudi što ga se jedan s lanjskog snimanja filma posebno dojmio.

- Mi smo vam radili i po noći, ostajali bi do pet sati ujutro. Ovi iz produkcije dotrali su taj neki balon na helij iz Njemačke, a unutra lampa. Digli bi ga gori, u nebesa, pa svjetlost pojačavali i smanjivali. Dinara blišti noću ka usrid podne. Eto šta je mene oduševilo.

Ekipa je bila strašna, od glumaca do ovih zaduženih za garderobu. Kužina je bila... A šta ću van govorit. Deset vrsta spize. To je bilo ka u hotelu. A za nas, šta smo ka bili radnici, vridilo je isto ka i za njih – prisjeća se Jale kojemu je, osim doživljaja, ostalo i nešto prosječnih hrvatskih dnevnica. Ali to mu je manje važno...

- Ma radio bi ja i džaba kad je za moj kraj. Nešto sam pomaga ljudima i kad su ovde bili HTV-ovi "Hrvatski kraljevi", a kad se snima "Konjanik" bija san sritan šta san sve to samo gleda. Aha, evo Mandića, eto nek' van on govori kako je njemu bilo – prekida Jale priču.

Zanimljiva je ćakula o filmu i njegovu sumještaninu, umirovljenom policajcu Miji Maloči-Mandiću, prezimenjaku poznatog hrvatskog filmskog producenta Ivana, još jednog izdanka njihova kraja. I on je prvi put iskusio blizinu filmskog seta, također radeći na regulaciji prometa.

A ja lipo metnija strelicu: obilazak!

- Na filmu mi je bilo pravo interesantno, ali san ja još njih i zeza. Zdravko (op. a. član produkcije) kaže: "Ajde, vas tri ćete u promet". Jale vako više voli bit u điru, di su kamere, di su glumci, a ja volin bit u miru, pa sam uzeja i takvu lokaciju. Kod mene je tribalo proć jedno, dva auta, u vr' glave tri.

Kažu meni posli iz produkcije: "U tebe nešto slabo prometa". A ja lipo metnija strelicu 'obavezan smjer, obilazak'. I nema gnjavaže... - smije se Mandić. Na snimanju pilota serije "Kula tmine" radit će isti posao.

- Šta me briga šta radin, samo da nisan kod kuće. Kad si kod kuće moraš se i posvađat sa ženon. Ovako je mir... I još ću zaradit dnevnice. Al' to će ionako ona potrošit, jer meni je ža' razminit sto kuna. Kad ih prominen onda ih više neman.

Šta sam lani napravija od honorara?! Lipo san uzeja pancete, još nekog mesa za sušenje. Jaleee, čuješ li, sad iman za dvi godine pancete – dovikuje Mandić prijatelju preko dvorišta.

Smije se načelnica, smijemo se i mi. Malo im za sriću triba, pa zato i ljuti činjenica što, primjerice, od lanjskog snimanja njemačke povijesne drame u filmskom selu Kijevu nije ostalo ni traga. A bila je izgrađena drvena koliba, koju je produkcija htjela ostaviti općini, ali ju je na kraju morala srušiti. Tako je propala svaka pomisao da bi jednoga dana putnici namjernici i izletnici možda mogli šetati ili biciklirati filmskom rutom po Kijevu.

- Naši nemaju sluha. Ni u županiji, ni u turističkim institucijama, nigdje... "Hrvatske šume" ne dopuštaju zahvate u prostoru, županija nema interesa, jer mi nismo Šibenik. Istina, mi pripadamo Šibensko-kninskoj županiji, ali to je njima daleko. To je tamo negdje...

Gdje god sam uputila zahtjev, odbili su me. Dobro, pitam ih ja: "Može li ta koliba biti lugarnica?" Ne, jer nagrđuje prostor. A u pitanju je ogroman plato, 17 hektara pijeska. Tu nema šume, to je golet. Ali je pod "Hrvatskim šumama" i produkcija ju je morala ukloniti – još uvijek je u čudu, prije bi se reklo nemoći, načelnica Slavić.

Dok institucije rade svoj posao objašnjava da je ta brvnara imala podrum i jako dobre, betonske temelje, a uz to je na putu prema Kninu. Prednosti koliko hoćeš...

- Tu je biciklistička staza, Napoleonov put, tu je izvor Krčića, tu je polazak prema Ferati... Mali milijun tema se moglo nadovezati na tu kućicu. Ali ne: "Rušite je, ne damo". U "Hrvatskim šumama" pitali su me što je moj interes. Moj nikakav, ali hajdemo pretpostaviti da "Butcher", šta ja znan, dobije Oscara za scenografiju ili bude jako gledan. Ili ova serija što će se tek sada snimati.

A imali smo i "Konjanika"... I nigdje nema tragova da se tu nešto snimalo. Lani je našega Zdravka iz produkcije neka ekipa iz Amerike, vidjevši snimke "Butchera", upitala koliko je trebalo produkciji da izgradi ambijent. Bili su uvjereni da je eksterijer napravila ljudska ruka.

Kad smo lani, na kraju snimanja, priredili večeru za filmsku ekipu s našom, domaćom spizom, nisu mogli doći k sebi. Okusi, mirisi, sve se to ovim ljudima koji žive ovdje ne čini puno. Oni misle: "Neš ti Dinare". Ali Dinara ima 1219 pobrojenih, mapiranih biljnih vrsta. Čovječe, pa pola Europe nema običnog bumbara – apostrofira načelnica Slavić.

 

Pet suvenira
- Producenti gledaju da se sredstava namijenjena lokalnoj zajednici upute nekoj udruzi koja se bavi kulturom. Lani je novac dobio naš KUD koji ga je uložio u obnovu narodne nošnje, a ove godine bi trebala Udruga mladih "Kolarica", čija je osnovna djelatnost promidžba kijevskog kraja i Dinare. Producenti samo žele da se novac uputi na plodno tlo, općina jedino daje preporuku. Udruga će možda za taj iznos nabaviti repromaterijal i osmisliti pet suvenira... - kaže načelnica Slavić.

 

Naslovnica Showbizz