stdClass Object
(
[id] => 1018146
[title] => ‘Zamislite kako je držati mikrofon ispred zaraženog? Nikad neću zaboraviti prizore s respiratora...‘: novinarka HTV-a vidjela je što većina nije
[alias] => zamislite-kako-je-drzati-mikrofon-ispred-zarazenog-nikad-necu-zaboraviti-prizore-s-respiratora-novinarka-htv-a-vidjela-je-sto-vecina-nije
[catid] => 262
[published] => 1
[introtext] =>
[fulltext] =>
Borci protiv koronavirusa, naziv je dokumentarca koji je u četvrtak prikazan na HRT-u, a u kojem smo iz prve ruke mogli vidjeti kako izgleda borba protiv toga zloglasnog virusa koji svakodnevno ubija desetke tisuća ljudi.
Kako izgleda bitka protiv bolesti COVID-19 u zagrebačkoj klinici u kojoj se teško diše, onoj za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” u Zagrebu, pokušala nam je dočarati autorica Ruža Ištuk, koja je danima u stopu pratila liječnike, medicinske sestre te, na koncu, najteže bolesnike.
U jeku pandemije snimili ste najaktualniji mogući materijal – dokumentarac iz Klinike “Dr. Fran Mihaljević. Kako je to izgledalo?
- Na pitanje urednice Katarine Periše Čakarun hoću li ići u Kliniku za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” snimiti dokumentarac, nisam dvojila ni sekunde, odgovor je bio – idem odmah.
U nevjerojatno kratkom vremenu, u manje od 20 dana, u posebnim okolnostima, u okviru kojih treba paziti na svaki korak jer su pravila stroga a kretanje ograničeno, s naglaskom prije svega na fizičku distancu, uspjeli smo snimiti dokumentarni film i dati prostor onima koji su uistinu na prvoj crti obrane i koji daju sve od sebe kako bi borba s koronavirusnom bolesti bila što uspješnija.
A moji snimatelji Stjepan Kotarski, Neven Fistrić, Željko Krivačić, Ivan Sever Šeni i Branko Drakulić te montažer s kojim sam provela nezaboravne trenutke i neprospavane noći zaslužuju posebno priznanje, jer bez njih ne bi bilo ni slike ni tona.
COVID-19 doživjeli ste iz prve ruke. Je li vas bilo strah, jeste li se bojali zaraze?
- Adrenalin je potisnuo strah, ali lagala bih kad bih rekla da nije sveprisutan, jer nismo se samo kretali po cijeloj bolnici, nego smo snimali i zaražene bolesnike.
Zamislite kako je stajati i držati mikrofon ispred nekoga tko je zaražen koronavirusom...
Pretpostavljam da su vam se osjećali miješali, adrenalin, strah, tuga... Što iz ovog iskustva nikada nećete zaboraviti?
- Nikada neću zaboraviti prizore pacijenata na respiratorima, zvukove s jedinice intenzivne njege i, jasno, volju, hrabrost i predanost zaposlenika klinike, otiske maski na licima medicinskih sestara i iznad svega želju da svakom pacijentu osiguraju otkucaj i udah više.
---
---
Sigurno ste imali ono zaštitno odijelo, maske, rukavice... Kako uopće funkcionirati sa svom tom pustom opremom na sebi?
– Šuškavo... Stroga su pravila kod odijevanja zaštitne opreme, abecednim redom je propisan redoslijed; meni su doduše pomagali, a djelatnici se prije izlaska iz toga čistog prostora moraju dobro pogledati u ogledalo kako bi provjerili jesu li nešto zaboravili.
Maska stišće, zraka fali, teško je bilo izdržati opremu za potrebe snimanja, a oni, heroji, nose je svakodnevno i odijevaju bar dva puta dnevno i u njoj sa zaraženim pacijentima borave po četiri sata.
Plantaža domaćih limuna
Prije tri godine dobili ste nagradu struke – priznanje za novinarsko praćenje zdravstvenih tema. Koliko je teško u tom poslu zadržati hladnu glavu i ne suživjeti se sa svim teškim slučajevima koje susretnete na tom putu?
– Nagrada je veliko priznanje, dodatni motiv, ali i odgovornost, iako s priznanjima i bez njih radim posao koji volim i koji je moj život. Sve je kroz kadar i s ciljem da vijesti dođu do gledatelja u svrhu i educiranja, i upozorenja, i informacije više.
Novinarka ste već dugi niz godina. Koja biste iskustva u svojoj karijeri izdvojili kao najdojmljivija, a koja kao najteža?
– Snimanje djece oboljele od onkoloških bolesti je najteže i najdojmljivije, posramite se svake izjave “ne mogu”, “teško mi je” i slično...
Ulazak u operacijske dvorane uvijek je posebno pamtljiv i izazovan. Borbu s koronavirusom nikada neću zaboraviti, baš kao ni sve pozitivne priče i uspjehe hrvatskog zdravstva.
Priča o malenoj Maši, bebi čudu koja se rodila s 450 grama, preživjela nekoliko operacijskih zahvata i izborila se za život, svakako je nešto što budi posebne emocije.
Mjesecima sam čuvala snimljeni materijal netom nakon njezina rođenja i strpljivo čekala zeleno svjetlo za objavu jer nismo znali hoće li preživjeti i izići iz bolnice. I izišla je, i sve smo snimili i objavili. Ona je danas zdrava dvogodišnja djevojčica. I da, naravno, nedavni potres, koji nas je sve dodatno protresao.
Kako izgleda vaša svakodnevica za vrijeme pandemije i što vam najviše nedostaje iz “prijašnjeg” života?
– Nedostaje mi slobodno kretanje, zvuk tramvaja pod prozorom, gradska vreva, ali najviše od svega nedostaju mi druženja s prijateljima i zagrljaji najbližih.
Svakodnevica je uokvirenija, a posao uvijek isti, s naglaskom na pridržavanje svih propisanih epidemioloških mjera.
Kuju li se u vašoj glavi već neki novi projekti?
– Reći ću samo da se nadam da ovo nije jedini dokumentarni film koji sam napravila, priče zovu sa svih strana, a uz zdravstvo, more, otoci i svjetionici vječna su inspiracija...
Mimo novinarstva, priželjkujete li se okušati u još nekom poslu?
– Hm, plantaža domaćih limuna u Komiži na otoku Visu film je u kojemu bi jednog dana htjela živjeti i imati u njemu glavnu ulogu.
Borci protiv koronavirusa, naziv je dokumentarca koji je u četvrtak prikazan na HRT-u, a u kojem smo iz prve ruke mogli vidjeti kako izgleda borba protiv toga zloglasnog virusa koji svakodnevno ubija desetke tisuća ljudi.
Kako izgleda bitka protiv bolesti COVID-19 u zagrebačkoj klinici u kojoj se teško diše, onoj za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” u Zagrebu, pokušala nam je dočarati autorica Ruža Ištuk, koja je danima u stopu pratila liječnike, medicinske sestre te, na koncu, najteže bolesnike.
U jeku pandemije snimili ste najaktualniji mogući materijal – dokumentarac iz Klinike “Dr. Fran Mihaljević. Kako je to izgledalo?
- Na pitanje urednice Katarine Periše Čakarun hoću li ići u Kliniku za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” snimiti dokumentarac, nisam dvojila ni sekunde, odgovor je bio – idem odmah.
U nevjerojatno kratkom vremenu, u manje od 20 dana, u posebnim okolnostima, u okviru kojih treba paziti na svaki korak jer su pravila stroga a kretanje ograničeno, s naglaskom prije svega na fizičku distancu, uspjeli smo snimiti dokumentarni film i dati prostor onima koji su uistinu na prvoj crti obrane i koji daju sve od sebe kako bi borba s koronavirusnom bolesti bila što uspješnija.
A moji snimatelji Stjepan Kotarski, Neven Fistrić, Željko Krivačić, Ivan Sever Šeni i Branko Drakulić te montažer s kojim sam provela nezaboravne trenutke i neprospavane noći zaslužuju posebno priznanje, jer bez njih ne bi bilo ni slike ni tona.
COVID-19 doživjeli ste iz prve ruke. Je li vas bilo strah, jeste li se bojali zaraze?
- Adrenalin je potisnuo strah, ali lagala bih kad bih rekla da nije sveprisutan, jer nismo se samo kretali po cijeloj bolnici, nego smo snimali i zaražene bolesnike.
Zamislite kako je stajati i držati mikrofon ispred nekoga tko je zaražen koronavirusom...
Pretpostavljam da su vam se osjećali miješali, adrenalin, strah, tuga... Što iz ovog iskustva nikada nećete zaboraviti?
- Nikada neću zaboraviti prizore pacijenata na respiratorima, zvukove s jedinice intenzivne njege i, jasno, volju, hrabrost i predanost zaposlenika klinike, otiske maski na licima medicinskih sestara i iznad svega želju da svakom pacijentu osiguraju otkucaj i udah više.
---
---
Sigurno ste imali ono zaštitno odijelo, maske, rukavice... Kako uopće funkcionirati sa svom tom pustom opremom na sebi?
– Šuškavo... Stroga su pravila kod odijevanja zaštitne opreme, abecednim redom je propisan redoslijed; meni su doduše pomagali, a djelatnici se prije izlaska iz toga čistog prostora moraju dobro pogledati u ogledalo kako bi provjerili jesu li nešto zaboravili.
Maska stišće, zraka fali, teško je bilo izdržati opremu za potrebe snimanja, a oni, heroji, nose je svakodnevno i odijevaju bar dva puta dnevno i u njoj sa zaraženim pacijentima borave po četiri sata.
Plantaža domaćih limuna
Prije tri godine dobili ste nagradu struke – priznanje za novinarsko praćenje zdravstvenih tema. Koliko je teško u tom poslu zadržati hladnu glavu i ne suživjeti se sa svim teškim slučajevima koje susretnete na tom putu?
– Nagrada je veliko priznanje, dodatni motiv, ali i odgovornost, iako s priznanjima i bez njih radim posao koji volim i koji je moj život. Sve je kroz kadar i s ciljem da vijesti dođu do gledatelja u svrhu i educiranja, i upozorenja, i informacije više.
Novinarka ste već dugi niz godina. Koja biste iskustva u svojoj karijeri izdvojili kao najdojmljivija, a koja kao najteža?
– Snimanje djece oboljele od onkoloških bolesti je najteže i najdojmljivije, posramite se svake izjave “ne mogu”, “teško mi je” i slično...
Ulazak u operacijske dvorane uvijek je posebno pamtljiv i izazovan. Borbu s koronavirusom nikada neću zaboraviti, baš kao ni sve pozitivne priče i uspjehe hrvatskog zdravstva.
Priča o malenoj Maši, bebi čudu koja se rodila s 450 grama, preživjela nekoliko operacijskih zahvata i izborila se za život, svakako je nešto što budi posebne emocije.
Mjesecima sam čuvala snimljeni materijal netom nakon njezina rođenja i strpljivo čekala zeleno svjetlo za objavu jer nismo znali hoće li preživjeti i izići iz bolnice. I izišla je, i sve smo snimili i objavili. Ona je danas zdrava dvogodišnja djevojčica. I da, naravno, nedavni potres, koji nas je sve dodatno protresao.
Kako izgleda vaša svakodnevica za vrijeme pandemije i što vam najviše nedostaje iz “prijašnjeg” života?
– Nedostaje mi slobodno kretanje, zvuk tramvaja pod prozorom, gradska vreva, ali najviše od svega nedostaju mi druženja s prijateljima i zagrljaji najbližih.
Svakodnevica je uokvirenija, a posao uvijek isti, s naglaskom na pridržavanje svih propisanih epidemioloških mjera.
Kuju li se u vašoj glavi već neki novi projekti?
– Reći ću samo da se nadam da ovo nije jedini dokumentarni film koji sam napravila, priče zovu sa svih strana, a uz zdravstvo, more, otoci i svjetionici vječna su inspiracija...
Mimo novinarstva, priželjkujete li se okušati u još nekom poslu?
– Hm, plantaža domaćih limuna u Komiži na otoku Visu film je u kojemu bi jednog dana htjela živjeti i imati u njemu glavnu ulogu.
Ruža Ištuk: Posramite se svake izjave 'ne mogu', 'teško mi je' i slično...HRT
Borci protiv koronavirusa, naziv je dokumentarca koji je u četvrtak prikazan na HRT-u, a u kojem smo iz prve ruke mogli vidjeti kako izgleda borba protiv toga zloglasnog virusa koji svakodnevno ubija desetke tisuća ljudi.
Kako izgleda bitka protiv bolesti COVID-19 u zagrebačkoj klinici u kojoj se teško diše, onoj za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” u Zagrebu, pokušala nam je dočarati autorica Ruža Ištuk, koja je danima u stopu pratila liječnike, medicinske sestre te, na koncu, najteže bolesnike.
U jeku pandemije snimili ste najaktualniji mogući materijal – dokumentarac iz Klinike “Dr. Fran Mihaljević. Kako je to izgledalo?
- Na pitanje urednice Katarine Periše Čakarun hoću li ići u Kliniku za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” snimiti dokumentarac, nisam...