StoryEditorOCM
ShowbizO ČAROLIJI, SPIZI, DJETINJSTVU

VELIKI INTERVJU Petra Grašu svi žele pitati jednu stvar, našem novinaru ispričao je puno više o godini velikih događaja! Priznaje: Ja doista ne znam definiciju krize srednjih godina, a najvažniji životni savjet dao mi je Oliver

Piše Sandro Pogutz
2. siječnja 2022. - 08:44

Petar Grašo posljednjih je mjeseci izložen posebnoj pozornosti javnosti.

Ne samo zbog svima zanimljive promjene u njegovom privatnom životu, već i zbog "banalne" činjenice da je upravo snažno zakucao s novim hitom – "Jel' ti reka 'ko".

Na YouTubeu je spot za ovu raskošnu pop-baladu iz obiteljske radionice Huljić – u tri diskografski ključna tjedna pred Božić – s 1,2 milijuna pregleda debelo nadmašio združene snage Hajduka koji živi vječno, Miše Kovača i Saše Antića u "Ja ne mogu drugo da ga volin" (379 tisuća u mjesec dana).

K tome je dobio 14 tisuća "lajkova", zasad bez ijednog palca dolje, i gotovo beziznimno oduševljene komentare, zamalo tisuću njih. Pop-barometar uspjeha teško bi Graši u ovom trenutku mogao biti skloniji.

Nije ga stoga bilo lako "privesti" na intervju koji je dogovaran dok je bio na službenom putu – nakratko i u Chicagu – a za pauze koju si je priuštio pred Novu godinu dočekao nas je oporavljajući se od snažne upale grla.


Dovoljno da bude indisponiran, ali zbog svega navedenog logično prvo pitanje bilo mi je – osjeća li se ovih dana posebno moćno.

– Mislim da je “moćno” malo pretenciozna riječ, ali ne mogu sakriti zadovoljstvo što je pjesma pobudila veliki interes u regiji i što su ljudi prepoznali emociju koju smo htjeli dočarati.

Pjesme ovakvog tipa su veoma zahtjevne za aranžirati jer već uz klavir zvuče jako. Zato smo se poprilično trudili u studiju da nas ne zanese ambicija i odnese u krivom smjeru. To su zamke koje treba prepoznati i sretan sam da smo uspjeli.

Bez svilenih lancuna

Kad već spominjete rad u studiju, zanima me kako izgleda taj kreativni proces "kućnog obrta" Huljić-Grašo. Ima li tu ikakve "Božje ruke" ili se radi o pažljivom konstruiranju proizvoda za široku potrošnju?

– Sve počinje od kreativnog procesa i, 'ajmo reći, te “Božje ruke” koju spominjete, a pod tim mislim na talent. Svi danas pjesme u studiju konstruiraju da bi bile što bolje shvaćene i prodane ljudima, ali ne barata svatko s istim kapacitetom, a ni materijalom. Tako je u svakoj branši.

I kod nas eter vrvi iskonstruiranim pjesmama, raskošnim produkcijama prosječnih melodija i špranciranih vokala. Arsen i ja smo se često šalili kako su to velike pjesme malih dometa.

Kad ste već spomenuli Dedića... Zajedno s njim snimili ste pjesmu "Sad te se samo rijetko sjetim", kojoj ste vi autor glazbe, a on teksta. Reklo bi se da vam se tu na neki način, uvjetno rečeno, veliki Arsen podredio. Tada ste već bili stekli zavidnu reputaciju na estradi, ali ipak je to bila pomalo neočekivana suradnja. Kako ste se vas dvojica našli?

Arsen mi je jednom prilikom, prije nego smo se upoznali, preko zajedničke prijateljice Ksenije Erker poslao svoju zbirku s posvetom: "Dragom Petru za dobro učenje i primjereno vladanje". Odmah mi se svidio taj fini cinizam. U to vrijeme sam dovršavao pjesmu koja mi se jako sviđala, ali sam kuburio s tekstom i svaka verzija bila mi je sve gora. Upao sam u kreativni tunel.

Imao sam Arsenov broj, nazvao sam ga ne očekujući ništa. Pozvao me k sebi i kad sam došao i odsvirao mu pjesmu rekao mi je: "Ovo mi miriše na dobro, drago mi je da nisi još jedan kantautor s posebnim potrebama", hahaha...

Ujutro u sedam me nazvao na kućni broj, digao sam slušalicu i čuo Arsenov glas: "Kolega, pjesma je gotova i ne brini neću ti uzet ništa za ruke, samo za materijal.” Arsenu sam bio gost na nekoliko velikih koncerata, on je bio jedan od onih ljudi s kojima je svaka provedena minuta bila dobitak.

Prekinuo sam vas s pitanjem o njemu, ali niste mi dovoljno ispričali o načinu na koji Hujići i vi proizvodite svoje gotovo u pravilu hitove.

Naš kreativni proces uvijek počinje od Tončeve bazne glazbene ideje koju kasnije razrađujemo. Vjekoslava i ja radimo tekstove, mijenjamo ih... Ponekad si oduševljen navečer, pa prespavaš i vidiš da si promašio. Tonči i ja se nadopunjujemo potpuno prirodno.

image
Tonči Huljić i Petar Grašo
Jakov Prkic/Cropix


U tom procesu ima svega: podizanja glasova, filozofiranja, vaganja, pa i rizika. Sve bih to nazvao kreativnošću. I stvarno sam sretan sam što je tako. Naše pjesme imaju uvijek porođajnih muka, tu nema svilenih lancuna. Mislim da je baš to što se toliko trudimo i radimo oko pjesme razlog da nemamo puno promašaja.

Uvijek se povodimo time da zadovoljimo vlastita očekivanja, nikad ne razmišljamo o publici.

Ovdje bi se mnogi, koji u Huljiću vide hitmejkera s predumišljajem, mogli nasmijati. Ja ću ostati suzdržan, znamo se još iz srednje novinarske škole...

Tonči ima definitivno dobar senzor da locira slabe točke u pjesmi, prekroji fraze kako bi bile zanimljivije i izvrne melodiju da bi je učinio privlačnijom. Jednako tako je uvijek otvoren za moje sugestije kad mi se učini da mu pjesma negdje ”šteka”.

U tom trenutku nakratko razmišljamo kao konzumenti, a ne kao kreatori. Kad krojiš haljinu, koliko god kreativan bio, moraš uzeti u obzir za koga je radiš, je li žena visoka, mršava, prsata ili ima jake bokove. Tako je i s pjesmom. To nije podilaženje, to je izvedbeni plan.

'Tonči osjeća moj senzibilitet'

Zašto ste se autorski ulijenili i skladanje prepustili Tonču? Nemate problem ega i potrebu da još ponekad izletite na teren kao kantautor? Ipak ste napisali niz evergrina, ne samo svojih...

– Radim svoje pjesme, ali uopće nisam opterećen kada ću ih izdati. Moj ego radi samo onda kad čujem dobru pjesmu, onu koju bih svakako volio otpjevati.

Autorski sam potpuno miran i nisam nestrpljiv. Volim način na koji Tonči osjeća moj senzibilitet i uživam u njegovim pjesmama kao da su moje djelo.

Malo o spotu "Jel' ti reka 'ko" – počinje vašim krupnim planom koji otkriva zrelog Grašu, s ponekom sijedom. Očekivao sam nešto intimistički poput Sinead O'Connor u "Nothing Compares To You" ili Phila Collinsa u "In The Air Tonight", ali opet ste morali izići na neki proplanak, što je motiv koji se ponavlja u vašim spotovima. Pa i gudačice na Kašteletu... uvijek malo kiča mora biti. Tržišni razlozi?

– Dobro ste locirali tu tendenciju da se na početku spota na neki način ogolim, jer i pjesma počinje samo glasom, a tako smo i završili spot. Nisam htio nikakvo fotošopiranje već golu emociju, iako mi se bilo čudno gledati takvog u krupnom kadru i teško da bih sebe podnio četiri minute gledati tako eksponiranog.

image
Tom Dubravec/Cropix


U redu, ali nisu ni spomenuti primjeri stalno u "krupnjaku"...

– Čujte, pjesma se širi pa mi je logična ideja da se širi i kadar. Kadrovi Istre i Dalmacije bili su mi idealni jer ocrtavaju moj senzibilitet i ljepota im je neupitna. Ne bih to nazvao kičem, iako nemam ništa protiv mrvice kiča ako služi svrsi. Kič je pikantan začin, ako znaš – s njime možeš unaprijediti stvar. Ali, ako pretjeraš, zna biti nejestivo.

Ovaj smo intervju trebali napraviti prije Božića, ali vi ste bili na putu: Bosna, Zagreb, Mađarska, Amerika, Vojvodina... povezano u neka tri tjedna. Sve poslovno? "Rasprodani" ste ovih dana?

– Živim takvim tempom da ponekad ne znam ni sam gdje otvaram oči. Tempo je žestok, sljedeća godina je već sad praktički rasprodana. Ljudi su željni koncerata i u mom slučaju nikad nije bilo gušćeg rasporeda. Bitna stvar je da je je meni glazba "pleasure" prije svega.

Osjećaj kad sjednem za klavir i krene čarolija još uvijek mi je bazni pokretač. Kad se od svega toga još i živi i zarađuje, mogu se smatrati sretnim čovjekom.

Čini se da ste na sceni čitavu vječnost jer ste počeli jako mladi, zapravo ste "prodali" pjesmu jednom Oliveru još kao maloljetnik, ako se ne varam. Da ne govorim o vašem osobnom pjevačkom uspjehu. Kako ste se nosili s time, kako je u vašem slučaju bilo odrastati u javnosti?

– Moj otac bio je košarkaš i trener. U našu kuću često bi navraćali Oliver, Boris Dvornik, Rato Tvrdić, Dino Rađa i mnogi drugi, tako da je meni "javnost" bila dio svakodnevnice, što mi je uvelike pomoglo kad sam i sam postao javna osoba.

Oliver mi je na početku moje karijere, kad je krenuo nagli uspjeh, rekao bitnu stvar: "Petre, vidin da će ovo s tobon bit dosta ozbiljno, nemoj se samo zajebat i počet sebe gledat ko onog lika iz novina. Ako to počneš – gotov si.”


Odakle vam kao adolescentu inspiracija za pjesme kao "Vrime božje" i "Gore si ti"? U toj dobi Gibonni je, recimo, bio heavy-metalac s testosteronskim tekstovima, Saša Lošić taman je bio prešao dvadesetu kad je napisao svoje tinejdžerske hitove, a vi odmah krećete iz generacijske perspektive nekog s najmanje 30-40 godina, odakle vam to?

– Ne znam, nisam nikad tražio ishodišnu točku toj nekoj zrelosti, unatoč adolescentskoj dobi, a teško da bih je sam i pronašao. To je jednostavno izlazilo iz mene.

Jako sam volio čitati, slušao sam na tone glazbe 60-ih i 70-ih. Beatlesi su mi dali temelj, od njih je počelo, a nakon toga sam se hranio Bee Geesima, Pink Floydom, Peterom Gabrielom, Billyjem Joelom...

Nisam se mogao zamisliti da pišem teen pjesme jer nisam ni slušao teen muziku.

Oliver ga preporučio Huljiću

Znam u koju su školu išli Oliver, Gibonni, Belan... da sad ne nabrajam druge iz Splita. Vi? Možda sam negdje propustio taj podatak, ali koje je vaše "formalno" zanimanje? Je li ono ikako utjecalo na ovo čime se bavite?

– Završio sam za hotelijerko-turističkog tehničara, a paralalno s time i dio srednje glazbene škole. Moja obitelj se dugo godina bavi ugostiteljstvom i apartmanima pa mi je i taj dio struke zapravo dobrodošao u jednom ranom dijelu života.

Ugostiteljstvo i gastronomija su mi ogromna strast i većina mog društva u privatnom životu nisu glazbenici, već ugostitelji i vinari. Držim se koliko mogu izvan estradnih "krovova".

Sami ste spomenuli obiteljsku pozadinu. Ipak su vam, zahvaljujući njoj, neki ljudi i utjecaji bili dostupniji nego da ste dite zavarivača iz škvera? Eto, Oliver vam je, kažete, dolazio doma pa ste mu vi sa svojim talentom, logično, bili vidljiviji. Kako ste uopće sebi osvijestili vlastiti talent?

– Moj obiteljski "background" je bio da smo živjeli u stanu od 45 kvadrata – sestra, roditelji i ja – sve do 1998. godine. Ne spominjem tu činjenicu da bih stvarao dojam patnika koji se izdigao ni iz čega, samo razjašnjavam stvari.

Kod mene nije bilo veza. Oliver je čuo moje pjesme, svidjele su mu se i nije vjerovao da ih 16-godišnjak može napisati. On je taj koji me iste godine preporučio Tonču Huljiću i tako je počelo.

image
Tom Dubravec/Cropix


Od "malih nogu" uspoređivali su vas s Oliverom, a vaša izvedba "Dvaput sam umra" nešto je najbliže njemu što smo ikad čuli u obradama, koje su inače u ovom slučaju jako nezahvalne. Rijetko koja može se približiti originalu. Vama, čini se, to uspijeva. Njega više nema, vi s Huljićem danas imate sličnu simbiozu kao on nekad s Runjićem, paralela je previše da vas ne bih upitao – vidite li danas sebe kao njegovog "nasljednika"?

– To pitanje nasljednika me prati godinama, ali u zadnje vrijeme više nego ikad. Ne bih se nazvao nasljednikom, vidim sebe kao nekog tko ide svojim putem, ali u smjeru golemog glazbenog nasljeđa koje Dalmacija ima. Vidim i da me ljudi u regiji tako doživljavaju i sretan sam zbog toga.

Prije nekoliko godina bila je anketa u Sloveniji s pitanjem kojih vas deset pojmova najviše asociraju na Dalmaciju. Sjećam se da je na prvom mjestu bilo more, treći je bio Oliver, a moje ime na sedmom mjestu. Vjerujte mi da mi je to veći kompliment od svih strukovnih nagrada koje sam ikad dobio.

Je li Oliver ikad komentirao usporedbe koje su ljudi povlačili među vama?

– Oliver i ja smo puno večeri proveli zajedno i jedino o čemu smo pričali bila je muzika i anegdote iz prošlosti jer me poznavao od moje četvrte godine. Nikad nije bilo međusobnog uspoređivanja, niti je itko od nas dvojice razmišljao o tome. Ni u jednom trenutku nisam htio uzimati jeftine poene prihvaćajući zavodljivu titulu "sljedećeg Olivera" i slično.

Priprema velikih spektakla

Svejedno, predstojeći koncerti u tri arene splitskoj, zagrebačkoj i pulskoj mogli bi vas definitivno pozicionirati na mjestu danas najveće dalmatinske pjevačke zvijezde, da ne kažem – ikone...

– Iako preferiram manje prostore, poput amfiteatra u Ohridu ili šibenske tvrđave, raduju me i veći koncerti jer je količina energije i atmosfera doista teško usporediva s ijednim drugim zadovoljstvom. Pripremamo stvarno velike spektakle i zahvalan sam da sam u poziciji da ih mogu raditi. Zagrebačka arena gotovo je rasprodana, a i splitska je blizu kraja. Ljudi su željni koncerata i nadam se da nam epidemija neće poremetiti planove.

U redu, vidim da se vješto izbjegavate uživjeti u ulogu "nasljednika", pa 'ajmo onda još malo u prošlost... Jedno vrijeme činilo se da ste se potpuno povukli sa estrade, bez namjere da se ozbiljno vratite, da ćete postati ugostitelj. Očito je da takvih dilema odavno nemate, ugostiteljski biznis ste prodali... Što vas je u ono doba nagnalo da se povučete?

– U svojih tada 30 godina života rasprodao sam puno dvorana, imao zlatne i platinaste tiraže, prošao pola svijeta i jednostavno se umorio jer nisam u tom tempu vidio neko dublje značenje. Na svjesnoj i podsvjesnoj razini bila mi je potrebna tišina. Htio sam se opet zaželjeti scene i reflektora.

Reagirao sam intuitivno i objavio da se povlačim na neko vrijeme. Kad su me pitali čime ću se baviti rekao sam – življenjem života. To mi je bila najbolja odluka. Kao turist tada sam prošao cijelu Europu, osjetio gradove u kojima sam svirao, ali ih nisam praktički ni vidio jer bih većinom došao na jedan dan, odsvirao koncert i bježao dalje. Bavio sam se ugostiteljstvom, prošao puno međunarodnih gastro sajmova i u Napulju i Rimu pronašao recept za pizzu u svojoj pizzeriji.

image
Tom Dubravec/Cropix


Koju? Onu koja se zove "Petar" ili drugu, "Grašo"?

Jako mi je drago da ste upućeni u jelovnik, hahaha... Inače, najveća filozofija kod pizze je tijesto i način obrade. Nakon toga idu namirnice i kreativnost. Meni je favorit pizza "Petar" jer volim kombinaciju kapule, kozica i pršuta. Inače, ostao sam u jednom udjelu partner u svom restoranu, tako da sam često tamo, iako se više ne bavim logistikom i kuhinjom. Samo uživam.

Kad ste pomislili da biste ipak morali "restauirirati" svoj status na estradi? I zašto – što je bio otponac za povratak?

– Jedno popodne u jesen 2013. nazvao me Tonči i rekao: "Imam jednu pjesmu za tebe, dosta si bio u restoranu i vucarao se po Italiji i Europi zbog hrane i vina." Došao sam kod njega, sjeli smo za klavir, Vjekoslava je sjela do nas i tada je nastala pjesma "Uvik isti".

Nasmijao sam se i naježio dok smo je pjevali, imao sam osjećaj kao da se nikad nismo ni makli od tog klavira. Znao sam da je gotovo s mojom slobodom, hahaha...

Kako biste opisali svoj odnos s Tončem Huljićem, koji je očito jedna od ključnih osoba u vašem životu – kako na poslovnom, tako i sve privatnijem planu?

– Tonči, kao i njegova obitelj, spadaju već dugo godina među najbliže osobe meni i mojoj obitelji. U novonastaloj situaciji to je dodatno oplemenjeno i multiplicirano. Sad se još više zezamo, družimo, podbadamo i zbijamo šale na račun jedan drugog. Naši međusobni razgovori često su kombinacija "Monty Pythona" i "Maloga mista". Ni moji roditelji ne zaostaju s takvim načinom humora, tako da je kod nas uvijek zabavno. Naše privatne živote živimo otvorenog srca i zatvoreni za javnost.

Huljić se posljednjih godina prilično opustio, ne može čovjek vjerovati koliko se "dao od kraja", recimo u svom novom spotu gdje glumi u luđačkoj košulji. Istodobno sklada misu, pa neka je i pop-misa... Vi ne biste tako eksperimentirali, kada je vaš osobni brend u pitanju? Možda je zato vaše gostovanje u njegovoj "Madre badessi" bilo kratkog vijeka?

– Moje gostovanje u "Madre badessi" bilo je i planirano samo za jedan projekt. Uživao sam radeći na njemu s Huljićem i Bregovićem i mislim da je to jedan od najljepših world music projekata na ovim prostorima. Eksperimentirali smo s načinom pjevanja koji inklinira jugu Italije, što mi je bilo vrlo zanimljivo i zabavno jer volim Napulj i takvu vrstu muzike.

A Tonči je izvanserijski i jako produktivan "songwriter" i u ovim godinama s pravom dozvoljava sebi da bude potpuno slobodan da iznese svaku ideju do kraja. Sviđa mi se jako to što je napravio s misom, to je ozbiljno djelo. Iako i u spotu s luđačkom košuljom izgleda sasvim prirodno, hahaha...

Bez presinga, čistog srca

Hoćete li ikad više izdati album ili ste definitivno postali singl-artist? Zadnji koji nije "best of " objavljen je – 2003.! Znao sam da je bilo davno, ali nisam mogao vjerovati da je baš toliko prošlo, kad sam provjerio.

– Tempo kojim dišemo moja publika i ja pokazao se veoma usklađenim. Ja ih ne gnjavim s više od jedne do dvije pjesme godišnje, a oni očekuju dobiti najbolje od mene. Trudimo se da tako i bude. Album će izaći dogodine, ne kao projekat s potpuno novim pjesmama, već više kao prostor gdje ćemo udomiti pjesme koje su dominirale eterom posljednjih nekoliko godina. Bit će i nekoliko novih, doista dobrih pjesama na kojima radimo.

"Star iznutra, vanka mlad...", počinjete li osjećati krizu srednjih godina? Pretpostavljam da naslućujete zašto to pitam, da ne budem preizravan. Sami ste ranije spomenuli "novonastalu situaciju", pa ne mogu posve preskočiti tu temu.

– Ja doista ne znam definiciju krize srednjih godina. Možda sam je već prošao, a da nisam ni znao. A možda me tek čeka. Vjerojatno je moja sreća što nemam vremena razmišljati o tome živeći ovakvim tempom.

Okružen sam s puno mladih ljudi na bini i iza nje, radim do iznemoglosti pa pretpostavljam da me zaobilaze slutnje da starim i da nešto propuštam. Dapače, nadam se da su najbolje godine ispred mene.

Jeste li se ikad sreli, na vlastitom primjeru, s potvrdom stiha "čudni ljudi žive tu, sve šta vole razapnu..." iz "Lomi me"? Ne nužno u karijeri, možda u osobnom životu? Opet ne želim biti preizravan, ali sigurno ste morali naletjeti na razne komentare na račun važne promjene u vašem životu, makar na internetu. Iako je opet sve ostalo nekako "unutar obitelji", da pokušam biti duhovit...

– U mom životu stvari su se odvijale prirodno, bez presinga i čistog srca. Kada imaš takav temelj ne mogu te uzdrmati ćorci koje ispaljuju nepoznati ljudi s leđa i sa sigurne razdaljine. Kada si javna ličnost na vjetrometini si konstantno. Ja svoj privatni život čuvam jer ga ionako imam premalo da bih ga dijelio s ljudima koje ne poznajem.

Potpuno sam indiferentan što se komentara tiče. Dapače, nasmijem se kad je nešto duhovito, a sve ostalo gotovo ni ne primjećujem. Baviti se svojim, a ne tuđim životom, prvo je pravilo unutarnjeg mira.

Istina, nedavno ste izjavili kako je najvažnije da su ljudi oko vas sretni, ali vi ne spadate u one koji si mogu dozvoliti luksuz zatvaranja u najuži krug. Osim toga, živimo u "viralnim" vremenima…

– Nije teško zatvoriti se u najuži krug ako ga imaš i ako je kružnica jaka. Moj najuži krug od desetak ljudi zna da, kad se nađemo, nema selfija, Instagrama i tagiranja, a nitko od njih i nije taj tip.

Iako volim ljude, i oni su najljepši dekor na mojim koncertima, moje slobodno vrijeme ispunjeno je malim brojem ljudi s kojima sam potpuno svoj.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
25. studeni 2022 00:32