StoryEditor
ShowbizKUĆE NAŠE, GNJIZDA LJUBAVI

Sjećate li se Bruna Vučkovića? Na Melodijama Jadrana je bljesnuo kao markantna zvijezda, osvojio je prelijepu HTV-ovu voditeljicu... Otkrivamo gdje je i što danas radi, iznenadit ćete se

2. svibnja 2019. - 09:52
vuckovic00

'Evo iden svome kraju/Rasut u svom svetom praju, Ne znaju me tice, judi/Samo brecaj zvona sudi. Evo iden svome kraju/Jol u srići, jol u straju. Svoga kruva san izija/Ali nikad nisan bija, Nisan bija tica brod/Ni plavetni svitli svod. Tek u tami san se lomi/Srid mladosti dušu slomi. Evo iden svome kraju/Kao mnogi što se kaju. Zbog jubavi prišućene/Ostale su samo sjene.'

Ovi stihovi su kruna dosadašnje glazbeno-pjesničke karijere zagrebačkog Sinjanina Bruna Vučkovića. Zahvaljujući upravo pjesmi "Evo iden svome kraju", ali ne samo njoj, Vučković je otvorio praznu stranicu zbornika u kojemu će biti upisan među autore hrvatske pjesničke antologije.

- Tekst je sazrijevao u meni, a onda je iscurio u trenutku. Na isti način pjesmu sam uglazbio, a maestro Marko Rogošić u samo jednom danu napravio je aranžman. Sve to je, dakle, nastalo u hipu, ali, evo, traje, živi, pjeva se, izvor je emocije ljudi, a to mi je puno važnije od formalnih nagrada koje je osvojila - kaže Bruno Vučković, koji je rado prihvatio ispričati svoju životnu priču za čitatelje Slobodne.

A priča je uistinu zanimljiva jer je posve neobična, životna. Bruno Vučković rođen je 12. siječnja 1965. godine u Sinju. Rođen je u staroj sinjskoj i alkarskoj obitelji u Brnazama, iz loze fra Pavla koji je predvodio veliku seobu katoličkog puka 1687. godine iz ramske u cetinsku dolinu.

- Pamtim svoje prekrasno djetinjstvo. U mojim Vučkovićima uvijek je bilo puno djece pa nije manjkalo dječje igre, graje i veselja. Posebno mi je u sjećanju ostalo urezano veliko stablo koštele na vrhu seoske ulice, ispod kojega su se okupljali stariji, pričajući o životu kako ga je vidio svatko ponaosob.

Nama djeci koštela je bila zabranjena zona jer smo svojom skikom i vikom ometali starije. Ali ako bismo se približili u tišini i slušali, bili smo dobrodošli. To vrijeme bez obveza brzo je prošlo. Pošao sam u Sinj u osnovnu školu, a poslije osnovne pohađao sam gimnaziju "Dinka Šimunovića".

Vaši gimnazijski profesori kažu da ste bili najbolji đak u svojoj generaciji?

- Bio sam odličan učenik, ali to i nije bilo baš teško postići. Znao sam rasporediti vrijeme, ne preskačući obveze.

Upisali ste strojarski fakultet na Sveučilištu u Zagrebu?

- Svi predmeti su mi ležali, i prirodnih i društvenih znanosti, ali mi je nakako pri srcu najviše bila fizika. Zato sam namjeravao upisati studij fizike. Međutim, moja profesorica fizike me nagovorila da upišem strojarstvo uz obrazloženje da je ono spoj teorije i prakse.

Ne znajući zapravo u što se upuštam, poslušao sam profesoricu, a i roditeljima je bilo drago, pa sam na prijemnom ispitu ostvario zavidan rezultat. Fakultet sam apsolvirao s deset nepoloženih ispita do diplome diplomiranog inženjera. I na tome je ostalo.

Paralelno sa studijem stalno sam pjevao u studentskim klapama, i u toj vrsti glazbe osjećao sam veliku životnu radost. Zato sam u vrijeme apsolventskog staža odlučio napraviti životni zaokret, zaboraviti strojarstvo i posvetiti se kantautorskoj glazbenoj karijeri.

Kako je na to reagirao vaš otac Ivan?

- Kada sam mu kazao svoju odluku, on je ostao u čudu. Nastao je muk, a poslije duže stanke upitao je: "Pa, zašto?" Ja sam na to lakonski rekao: "Tko pjeva, zlo ne misli". On mi je u svom stilu uzvratio: "Tko pjeva, zlo ne misli, a i ne misli". Ali prihvatio je moju odluku pa sam mirno mogao nastaviti svoj put.

Vaš glazbeni put je, dakle, počeo pjevanjem u studentskoj klapi?

- Bila je to neformalna klapa. Pjevali smo po studentskim domovima, najčešće u ženskim paviljonima, pa se tih dana iz početaka moje glazbene karijere najradije sjećam.

Saznali smo da ste upravo pjevajući s klapom u jednom od ženskih paviljona studentskog doma osvojili naklonost jedne prekrasne djevojke?

- Tko vam je to kazao? Da, ne mogu poreći da se upravo tu dogodilo. Upoznao sam Doris Vrandečić, Bračanku iz Pučišća. Među nama se rodila ljubav koju smo okrunili brakom i Doris je, uz moju staru majku, postala najvažnija žena moga života.

Prije nego što nastavimo priču u vašoj glazbeno-pjesničkoj karijeri, vratimo se ponovno na odrastanje u Brnazama i Vučkovića dječju alku. I vi ste bili alkar najpoznatije dječje alke, ali, kažu, sa slabim rezultatima?

- Svaki dječak rođen u Vučkovića plemenu predodređen je trčati dječju alku. I moj otac je želio imati sina slavodobitnika Vučkovića dječje alke. Budući da svi alkari Vučkovića dječje alke nose prezime Vučković i natječu se pod nadimkom, ja sam postao "fra Grga". Trudio sam se, ali nije išlo.

U prvoj trci sam promašio metu za cijeli metar pa je časni sud iz samilosti odlučio da ponovim trku uz obrazloženje da mi se pokliznuo konj. U ponovljenoj prvoj i ostale dvije trke također sam promašio metu pa je moja alkarska karijera neslavno okončana.

Poslije Alke roditelji su me odveli okulistu koji je ustanovio moju kratkovidnost te sam dobio naočale. Zahvaljujući naočalama više se nisam uklapao da kao alkar imam čvrstu desnicu i oko sokolovo, ha, ha, ha.

U alkarskoj četi naslijedio vas je Dupunski broj?

- Naravno da kao pripadnik loze Vučkovića nisam propustio da i moj sin bude alkar Vučkovića dječje alke. Ionako smo dio ljeta provodili u obiteljskoj kući u Brnazama. Kada je došlo vrijeme, prijavio sam sina za alkara.

U to vrijeme moja supruga je u izravnom prijenosu vodila izvlačenje brojeva nagradne igre loto, u kojoj se uz redovne izvlači i dopunski broj. Kako su meni kao alkaru nadjenuli nadimak fra Grga, tako je moj sin postao alkar pod nadimkom "Dupunski broj".

Je li bio uspješniji alkar od oca?

- Itekako. Osvojio je jednu Čoju, a u posljednjoj Alki koju je trčao za dlaku mu je izmakao slavodobitnički plamenac. Do pobjede mu je nedostajao punat. Bio je drugi, ali to se u Alki ne nagrađuje trofejom.

Vratimo se u vaše glazbene vode. Prije trideset i jednu godinu bili ste među osnivačima klape "Dalmati"?

- Nas osam prijatelja koji smo do tada pjevali klapske pjesme te 1988. godine osnovali smo klapu "Dalmati" sa žarkom željom da zapjevamo na Omiškom festivalu. Te prve godine nismo prošli audiciju, ali nismo pokleknuli. Naša ljubav prema klapskoj pjesmi, motivacija i dišpet iduće godine su nam donijeli jedinstveni i do sada neponovljivi uspjeh u povijesti Festivala dalmatinskih klapa u Omišu.

Dobili smo nagradu za najboljeg debitanta, prvu nagradu stručnog žirija i prvu nagradu publike. Bili smo pozitivno šokirani i, naravno, jako sretni. U idućih pet godina osvojili smo sva ostala najviša priznanja. To su bile ratne devedesete, ali smo uvijek pronalazili načine da nastupimo na Omiškom festivalu, koji slobodno mogu nazvati klapskom Mekom.

Nagrade su klapu "Dalmati" lansirale na glazbenu scenu pa su krenule i profesionalne gaže?

- Da, nastupali smo kao profesionalci i u to vrijeme počeli smo surađivati s najpoznatijim imenima hrvatske estrade poput "Novih fosila", Tomislava Ivčića, Dražena Žanka i drugih. U tom ambijentu smo se na neki način počeli gubiti kao klapa. Nestajao je onaj entuzijazam koji nas je spojio i bio nam pogonska energija.

Uslijedio je vaš potez napuštanja klape "Dalmati"?

- Dogodilo mi se doslovno preko noći da sam razbudio svoju mladenačku strast za pisanjem te sam jedne noći u pet minuta napisao pjesmu "Kuće naše", meni najdražu moju pjesmu.


Na nagovor legende Olivera Dragojevića poslao sam je na festival Zdenka Runjića "Melodije hrvatskog Jadrana". I opet pozitivan šok: treća nagrada stručnog žirija. Nisam mogao vjerovati da se to događa, ali sam napunio baterije hrabrosti i nastavio dalje.

I druge vaše pjesme osvajale su nagrade "Melodija hrvatskog Jadrana"?

- Da, već iduće godine na istom festivalu moja pjesma "Pisma Splitu", koju sam također napisao u trenutku, postigla je veliki uspjeh. Osvojila je prvu nagradu žirija, nagradu za najbolji tekst i nagradu za najljepšu pjesmu o Splitu povodom 1700 godina Dioklecijanova grada.


Poslije niza osvojenih nagrada nestajete sa scene?

- U to vrijeme moja supruga je rodila našega sina. Njegovo rođenje me naučilo što je prava ljubav pa sam htio što više vremena provoditi u krugu obitelji. Česta putovanja, gaže i sama glazba kao posao nisu to dopuštali pa sam odlučio glazbenu karijeru staviti malo sa strane, iako sam već imao u pripremi pjesmu "Ka' zanime kapitani".

Mislio sam da za to uvijek imam vremena. Kako je vrijeme odmicalo, u kućnoj atmosferi počeo sam pisati ozbiljniju poeziju i to me u potpunosti ispunjavalo kao umjetnika po vokaciji. Dosad sam izdao šest zbirki poezije, a nova je pred tiskom.

Velika mi je čast da sam u to vrijeme ostvarivao kontakt s velikanom duha, maestrom Ljubom Stipišićem Delmatom, od kojega sam puno naučio. Njegova pjesma "Dalmatino povišću pritrujena" potpuno me opčinila kad sam je prvi put čuo. Ništa od riječi nisam razumio, ali, što bi se reklo, dirnula me do kosti. Pitao sam se tko je taj čovjek i eto imao sam veliku sreću i čast prijateljevati s njim, svestranim i nestvarnim umjetnikom i čovjekom prije svega.

Iako ste se, kako kažete, okrenuli ozbiljnijoj poeziji, u eteru su vaše pjesme u izvedbi estradnih umjetnika?

- Među tim uspješnicama su "Ka' zanime kapitani" Tedija Spalata, "Ne bojim se neverina" Dražena Žanka i kao posljednja "Cviće", za koju je glazbu napisao Tedi Spalato, a s velikim uspjehom je izvodi Tomislav Bralić s klapom "Intrade".


Kako sam ja, ipak, prije svega klapski čovjek i klapska pjesma je počelo moga glazbenog djelovanja, ne bježim ni od pisanja pjesama za a capella izvedbu, posebno za Omiš.

Iako ste veći dio života proveli u Zagrebu, gdje ste zasnovali i vlastitu obitelj, redovito se vraćate u svoje Vučkoviće?

- To su moji dolasci na odmor za dušu i tijelo. Pri svakom dolasku proživljavam slike i mirise mojega sretnog i bezbrižnog djetinjstva, neponovljive ugode Vučkovića dječje alke i ćakula s najbližima. Uz neizbježni poklon našoj nebeskoj majci Gospi Sinjskoj, u kojoj nalazim inspiraciju i duhovnu hranu.

U Sinju predstavljate i svoje knjige, zbirke poezije?

- Do sada isključivo u Sinju, a tako će biti i ubuduće. To radim u neopisivo lijepom ambijentu Alkarskih dvora uz pomoć mojih dragih prijatelja, prof. dr. sc. Ivana Boškovića, moga nekadašnjeg gimnazijskog profesora i razrednika i prof. Jakova Dukića, također pjesnika. Imao sam čast da mi je predstavljač bio i nažalost danas pokojni akademik Jakša Fiamengo, a moju posljednju promociju zbirke uveličao je u ulozi predstavljača moj najbliži rođak prof. dr. sc. fra Ante Vučković.

Tu su redovito klape Sinj i Hrvace i maestro Mojmir Čačija. Do sada sam svojim Sinjanima predstavio šest zbirki poezije, a uskoro će iz tiska izići sedma pa ću ih upoznati i s njezinim sadržajem.

 

'Fala tebi fratre sinjski'

Nama Vučkovićima neki znaju prigovoriti da puno ističemo fra Pavla. On je bez premca prvi franjevac kroz povijest ovih prostora. Udario je temelje na koje se više od tristo godina stalno nadograđuje i pritom je "građevina" sve čvršća.

Neizmjerno mi je drago što me dopala čast da o tom velikom čovjeku i svećeniku za potrebe mjuzikla "Mirakul" napišem njegovu priču kroz stih naslovljen "Fala tebi fratre sinjski".

 

'Došao je i ušao u svijet poezije'

S predstavljanja dviju zbirki Bruna Vučkovića 2012. godine izdvojili smo riječi akademika Jakša Fiamenga i prof. dr. sc. Ivana Boškovića.

Jakša Fiamengo: "Brunove knjige su doprinos recentnoj hrvatskoj književnosti. Njemu nije dovoljno samo pjevati u klapi. Htio je više, sudjelovati u stvaranju kao pjesnik i skladatelj, a onda su njegove pjesme počeli pjevati drugi. U jednom trenutku Bruno je naglo nestao.

Čekali smo ga i on se, evo, pojavio, i to ne kao pjevač već kao pisac pjesama sa zrelim i tečnim stihom koji govori o radosti i svjetlosti života".

Ivan Bošković: "Bruno fakultet opisuje kroz pjesmu 'Tkalačke niti života'. Za mene kao njegova razrednika bilo je iznenađenje da Bruno pjeva u klapi i piše pjesme. A on je naporavio iskorak u književnosti i pjevanju, kroz koje je pobrao sve što je bilo moguće.

Sve je to, zapravo, bio Brunov razgovor sa samim sobom, posebno u vrijeme kad mu je bilo teško. Brunova poezija je istinska, duboka, uvjerljivo rječita, pronađenoga smisla. Bruno Vučković je došao i ušao u svijet poezije".

 

 

item - id = 601533
related id = 0 -> 1048729
related id = 1 -> 1048691
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
15. siječanj 2022 13:03