StoryEditor
ShowbizNOSTALGIČNA

Ivana Runjić: Ja još glazbu slušam na vinilu

Piše PSD.
14. listopada 2013. - 10:12
Nakon završenih devetih Runjićevih večeri – a uoči snimke koja će biti prikazana na nacionalnoj televiziji 26. listopada, na rođendan pokojnog skladatelja Zdenka Runjića – porazgovarali smo s njegovom kćerkom Ivanom, koja se i ovom prigodom dokazala kao sposobna organizatorica. Ove godine je napravila hrabar iskorak, te u večeri nazvanoj Re:generacija dala priliku nizu mladih, no vrlo darovitih glazbenika da zablistaju uz glazbu iz ostavštine velikana zabavne glazbe.

- Zašto Re:generacija?

- Htjeli smo da se iz samog naziva može iščitati ono što smo htjeli, a na kraju i uspjeli postići. Ove godine smo htjeli regenerirati i sam projekt, ali i pjesme koje se do sada ili nisu izvodile ili su se rijetko izvodile, a ta zgodna igra riječi je ljudima i objasnila da će to sa nama uraditi jedna nova generacija mladih pjevača koji su dali svoj odgovor na ono staro i na ono što je bilo.

Bilo je doista posebno i neponovljivo, kao da smo predstavili jedan novootkriveni album Runjićevih pjesama iz dana prije nego što je postao zaštitni znak dalmatinskih melodija. Predstavili smo Runjića soul-makera, rokera, funky majstora, mjuzikl-kompozitora, energičnog i razbarušenog, željnog da se oproba u svim glazbenim stilovima. Je li to sve skupa bio Zdenko Runjić?

Ne, to nije bio Runjić kakvim smo ga zarobili u sjećanjima na Nadalinu, Skalinadu, Galeba, ... Sviđalo se to nekome ili ne, bio je to drukčiji Runjić, Runjić čije su skladateljske ambicije i mogućnosti išle puno dalje od Dalmacije.

- Što kažete na komentare da se takvoj ideji uteklo u nuždi; naprosto, ‘prave’, afirmirane zvijezde su se potrošile... Živimo u maloj zemlji.

- Takve komentare nisam čula, dapače čula sam samo hvalospjeve sa svih strana - bilo ih je više nego ijednu godinu do sad.  Inače, mislim da ste u krivu, u ovoj zemlji ima baš previše ‘zvijezda’ koje su se proslavile svime osim kvalitetnom glazbom, i iza njih neće ostati ništa za buduće generacije, a jako je malo glazbenika koji znaju raditi svoj posao i koji ga rade kvalitetno i koji su se voljni boriti sa vjetrenjačama.

Prepustili smo scenu ove godine mladim, kvalitetnim ljudima iznimnih vokalnih mogućnosti i sasvim drugačijeg promišljanja o glazbi, koje zbilja ne treba više etiketirati kao “one koji dolaze”, već kao one “koji su već tu” a kojima nedostaje samo jedan novi Runjić da se ostvare kao prošle generacije prije njih. Nakon Re:generacije 9. Runjićevih večeri mnogi su se u publici pitali : - Ako imamo ovakve mlade vokale, zašto nam je glazbena scena takva kakva jest?

- Priča o Runjiću sve je ‘zvučnija’, uostalom njegove pjesme slušale su se u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, pa to i ne čudi. Imate li ambicija širiti projekt i na, nazovimo ga, inozemstvo?

- Da, cijela regija je odrastala uz njegove pjesme. Za projekt imamo puno ideja, toga nikad ne fali, mislim da se to i vidi, ali nemamo baš puno mogućnosti u financijskoj konstrukciji projekta da naraste u nešto šire.  Ja se nadam da će to prepoznati neki ljudi koji bi možda i mogli pomoći da se to i realizira. Ovo je jedinstveni projekt, zvučni spomenik autoru koji je dao zvuk Dalmaciji, ponajviše Splitu i često se pitam kako bi “zvučao” naš grad da nije bilo njega, Olivera i tih pjesama. Kad ljudi shvate da ovo nije samo koncert, već nešto mnogo više i šire, projekt će izrasti u nešto više, a mislim da smo jako blizu, pogotovo nakon ovog izdanja.

- Znači li to da bi, ne znam, možda neki Japanac mogao uskoro na ‘Večerima’ zapjevati ‘Oprosti mi, pape’?

- Ne vidim razloga zašto Japanac ne bi zapjevao ‘Oprosti mi pape’? To se događa i bez ovog projekta. Sjećate se onog slavnog viralnog videa gdje je ‘Četri stađuna’  otpjevala Izumi Yamaguchi koja je tu pjesmu upravo i pronašla preko YouTubea. Tricky je nedavno na svojoj službenoj Facebook stranici podijelio ‘Oluju’ u izvedbi Josipe Lisac kao Trickys choice of the week....bilo je takvih primjera mnogo.

Ostvarili smo mnoge kontakte ovih godina, s velikim umjetnicima koji su pozdravili projekt i načelno pristali doći kao gosti, ali do realizacije nikad nije došlo jer su ti eksperimenti jako skupi. Možda jednog dana budemo imali budžet dovoljno velik da čujemo neke svjetski slavne glazbene umjetnike kako pjevaju Runjića!

- Što mislite o zabavnoj glazbi danas, nakon što je partija Vaš pape?

- Iskreno, ne pratim baš previše scenu, pratim ljude za koje mislim da vrijede, koji su srećom i moji suradnici. Svi ti divni glazbenici ulažu puno truda, ali uvijek se izgube u toj ogromnoj masi nekvalitete koja dominira. Kronično nedostaje kvalitetnih skladatelja. Očito treba čekati na jednu novu generaciju ljudi, koja se možda upravo sada formira i raste, a ono što može čuti na našim radiopostajama neće ih oblikovati u tim važnim godinama na pravi način.

Mladi ljudi se truju nekvalitetom već godinama, i možda smo neke potencijalne Runjiće, Zuppe, Popadiće već i izgubili u tom procesu. Moj otac je odlučio postati skladatelj nakon što je čuo ‘Volare’ na Sanremu na radiju. Da se kojim slučajem rodio u današnje doba i upalio bilo koji radio, pitam se bi li dobio isti takav poriv i bi li, u konačnici, ispunio svoj životni poziv. Ne vjerujem.

- Kakvu muziku sami pak rado slušate?

- Ja uglavnom slušam sve što je napravljeno do nekih kasnih 70-ih. Slušam isključivo staru glazbu, i to isključivo na vinilu, uz par iznimaka naravno, jer imam osjećaj da mi sve što je napravljeno iza toga perioda kvari energiju i da me truje. Slušam jazz, američki songbook, bossa novu, r’n’b iz 40-ih i 50-ih, motown... Uostalom, najveći mi je strah da za života neću stići poslušati sve što je snimljeno u tom periodu, pa se i nemam vremena baš baviti suvremenom glazbom!

Možda nekome može zvučati čudno, ali onog trena kad su kompjutori ušli kao novi element u stvaranju glazbe, štošta se promijenilo. Danas pogotovo. Skladatelji izumiru jer ih zamjenjuju mašine. Nema tu više glazbe, to je postao biznis - a tako je i kod nas.

- Diplomirali ste vizualni dizajn, ali radite kao glazbena producentica. Osjetite li poriv i sami zapjevati, možda skladati?

- Nemam tih poriva, nikad ih nisam ni imala. Odrastala sam u kući gdje je to što je moj otac radio bila najnormalnija stvar i nikad nisam patila zbog činjenice da nisam naslijedila taj gen. Najveći dar koji sam dobila od oca upravo je ljubav prema glazbi.

- Možete li izdvojiti neku pjesmu svojeg oca koja Vam je osobno najdraža?

- Ima ih mnogo, i ta lista se mijenja stalno. Najviše volim ove neke ‘nepoznatije’ pjesme, kao što su Večernja ljubav, Najljepša si bila, sve te b-strane singlica na kojima su Zdenko i Oliver imali malo više slobode i gdje su se puno više igrali. A pjesma Ti me vodi preko voda isto je jedna od njih. Evo, ta pjesma, Ti me vodi preko voda za mene je posebna, i mislim ako želite znati više o Zdenku Runjiću, da poslušate tu pjesmu i taj tekst, jer puno govori o tome kakav je on bio čovjek. Postoje pjesme u kojima baš osjećam svog oca, koje su toliko organski - on da je sasvim normalno da su mi najdraže.

- Pripremate li neko iznenađenje dogodine, za jubilarne desete po redu Večeri?

- To jubilarno deseto izdanje želimo ostvariti ponovno negdje u ljetnim mjesecima i na otvorenom. Ja samo znam da će tu opet biti moj cijeli tim, bez kojeg ovo ne bih nikad ni radila, i mislim da smo se mi potrefili u vremenu baš kao i onda po špranci Runjić-Oliver-Kalogjera, a to su sad Ante Gelo i Alan Bjelinski, i to je jedino što mi treba kao početak i kao potvrda da ćemo opet napraviti sjajan projekt. Žao mi je samo što ga oni nisu imali priliku nikada upoznati, a možda su najviše od svih ljudi na svijetu napravili za njega.


Lenka GOSPODNETIĆ
Snimio Ranko šuvar / CROPIX

Grad koji zaboravlja velikane

Jednom prilikom novinar Ante Tomić predložio je da neki od splitskih trgova dobije ime Zdenka Runjića, a nedavno je na promociji dokumentarca o životu Ive Tijardovića redatelj filma Željko Rogošić kazao je da bi HNK u Splitu trebalo nazvati po tom velikom skladatelju. Držite li da bi se to moglo realizirati? Priželjkujete li ovo prvo?

- Neka tajna veza izmedu njih svakako postoji. Tata je i živio kao dijete u kući u kojoj je živio Tijardović prije Drugog svjetskog rata. Mislim da obojica zaslužuju neko priznanje takvog tipa, ali Split je ionako poznat po tome da zaboravlja svoje velikane i ovdje prvo umireš fizički, pa onda i kulturološki, nažalost. Ali zato i radimo ovaj zvučni spomenik i dok je nas, Zdenko svoj spomenik - ima.
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
30. lipanj 2022 12:21