StoryEditor
ShowbizSjajna završnica sedmog izdanja jarunskog festivala

Čarolija Mando Diaoa i Ferdinanda

Piše PSD.
2. srpnja 2012. - 13:27
Ako su prva dva festivalska dana na Jarunu zaslužila solidnu prolaznu trojku, treći i završni dan sedmog INmusica ukupnu je ocjenu podigao (barem) na vrlo dobar.

Postulat ‘manje je više’ dobio je potvrdu

Štoviše, trolist izvođača koji su nastupili na glavnoj pozornici zaslužan je za prosudbu o možda najboljem i programski najdomišljenijem danu (pardon, večeri) INmusica uopće. Istina, i za minulih sezona na Jarunu je bilo sjajnih nastupa (Nick Cave & The Bad Seeds, Flaming Lips, Grinderman, Iggy & The Stoogies, Arcade Fire...), no oni su, u pravilu, stizali u paketu s ne baš najbolje odabranim sparing partnerima.

Primjeri koncepcijski zalutalog Billyja Idola i kilavog Trickyja svakako su najočitiji, baš kao i − što je bila česta zamjerka organizatoru − preklapanja programa koja su publiku dovodila u nedoumicu poput one da li (konačno) vidjeti obnovljene New York Dollse ili, pak, uloviti kakvu aktualnu atrakciju koja je u isto vrijeme svirala na nekom drugom “stageu“.

Recesija je, naravno, učinila svoje i Zorana Marića prisilila na redukciju te ukidanje nekih programa, no nije baš svako zlo za zlo. Dapače. Postulat “manje je više“ dobio je sjajnu potvrdu upravo u završnici INmusica koja je na glavnoj pozornici doista ponudila baš “up to date“ – dakle, intrigantne i aktualne – izvođače. I to u nizu jedan za drugim.

Uzbudljivi Retro Stefson

A sve je tog odličnog koncertnog dana/večeri, još za sunca, počelo s Retro Stefsonom. Multikulturalizam je možda, kao politički projekt postmastriške Europe, “prdnuo u rosu“, no u europskoj glazbenoj ponudi freak folka te – možda još i više – unutar indie/alter scene nikad nije bio prisutniji. Pokazala je to i islandska indie/alter/neo prog-rock/etno fusion družina Retro Stefson.

Miljenici indie publike Reykyavika, poslovično sklone i naizgled najbizarnijim žanrovskim kolažiranjima, ali i sve češće spominjano ime i u europskim glazbenim krugovima, Retro Stefson su i po jarunskoj glavnoj pozornici prosuli svoj neobični transžanrovski glazbeni materijal. Temeljeći nastup mahom na materijalu “Kimbabwe“, koji je u europsku distribuciju krenuo tek lani, zacijelo su sve iznenadili čudnim, no u najmanje intrigantnim, žanrovskim hibridom.

A u njemu je baš svega: od pop-funkijanja na tragu osamdesetih (kao u temi “Lomax“ i “Qween“), afro-disca (“Mama Angola“), te jazzy afro-popa obilato začinjenim hard i prog-rock gitarama u brojevima poput “Kimbe“ – još jednog čistog zgoditka s “Kimbabwe“.

Prog-rock se, doduše, na Islandu nosi već mnogih sezona (zapravo, nikad nije ni izašao iz mode), no ipak je neobično − a za dio domaće, pa i europske kritike i publike, čak blasfemično − njegovo križanje s indie poetikom i natruhama world musica.

No, ne i blesavo. Jer, Retro Stefson su se očito ugodno smjestili u odabranoj niši koja, za reći pravo, baš kako je to pokazala njihova više no solidna i zabavna jarunska predstava, na koncertnoj pozornici ima i mnogo više smisla nego na studijskim snimkama.

Britpop na švedski način

Švedski Mando Diao već su jednom trebali nastupiti u Zagrebu, no i ovaj sadašnji dolazak, uz selidbu iz klupskog prostora na open-air festival, nije došao u krivo vrijeme. Dapače. Band koji me je prvi put oduševio, kad sam ga slučajno ulovio u jednom francuskom klubu, svojim garažnim rockom oplemenjenim moćnim rifovima i uhougodnim melodijama naslonjenima na poetiku ranog rukopisa Lennona − McCartneyja i silovitost Stonesa iz ahajskog razdoblja, očito je uspješan i u klupskoj intimi i na velikoj jarunskoj pozornici.

Mando Diao su, baš kao i sunarodnjaci The Hives, uspješno završili genezu koja ih je, kao bazičnu garage-rock atrakciju, iz klubova vodila prema velikim pozornicama, a taj doskok osnažili su i čvršćim te “monolitnijim“ zvukom i pjevnim (zaraznim) refrenima idealnima za mobiliziranje i stadionske publike. No, glavni razlog zašto su u tome uspjeli je energetski naboj svirke jednak i na “open air“ pozornici i u klupskoj intimi, te nepatvoreni šarm i neposrednost u komunikaciji s daleko brojnijom festivalskom publikom.

Mando Diao su zagrebačku publiku svakako pridobili i otvorenim izljevima ljubavi prema Zagrebu i Hrvatskoj, te tvrdnjama da su mnogi naturalizirani švedski Hrvati njihovi prijatelji, a neki od njih i kao glazbenici zaslužni za profiliranje banda. No, publika bi ih sjajno primila i bez toga. Mando Diao su, naime, na Jarunu bili izvanredni! Nastup su počeli silovitim nizom moćnih brojeva: “God Knows“, “Welcome Home“, britpopovskim remek-djelom “Your Lover’s Nerve“, “Down In The Past“..., a nastavili zgodicima “Mean Street“, “Mr Moon“, te zaključili neizbježnim hitovima “Gloria“ i “Dance With Somebody“.

Osamdesetak minuta čiste uživancije uz praskavi britpopovski zvuk, garažnu energiju, sjajna vokalna višeglasja (posve na tragu Beatlesa!) i potpunu predanost glazbi s punim su pravom Mando Diao prometnuli u prave glazbene junake INmusica.

Te večeri ne i jedine. Na svojem trećem zagrebačkom gostovanju i Franz Ferdinand je bljesnuo visokim sjajem. Doduše, bez novog albuma, ali s nekoliko premijerno izvedenih novih skladbi koje će se na njemu naći, savršeno usvirani, ali i napaljeni za svirku, Ferdinandi su morali zadovoljiti ne samo mnogobrojne hrvatske fanove, koji odavno znaju sve njihove hitove napamet, nego i grintavce koji im možda do sada i nisu nešto bili skloni.

U znaku Gavrila Principa

Svi stari i udarni brojevi banda, od uvodnih “Michael“ i “Do You Want To“, preko himničkih “Walk Away“, sjajnog remakea “I Feel Love“ Donne Summer, koji je postao autorska “Can’t Stop Feeling“ ili moćne “Take Me Out“ pa do zaključne, bubnjarskom ekstravagancom podcrtane, “This Fire“, zvučali su drsko svježe, nabrijano i uvjerljivo kao da su premijerno izvedeni.

Posebna su priča doista sjajni novi brojevi s predstojećeg albuma, poput upečatljive “Brief Encounters“. “Right Thougts“ je, pak, sjajna skladba temeljito ozračena utjecajem Beatlesa (koji se baš ove obljetničarske sezona izgleda izrazito nose!), baš kao i “No You Girls“, koja je posve na tragu rukopisa Lennona − McCartneyja iz prve faze “beatlemanije“, prije objavljivanja albuma “Rubber Soul“.

Bolju najavu za album koji slijedi teško je zamisliti. Jer, jedno je sigurno, Gavrilo Princip – čija je uvećana fotografija dominirala pozornicom na zastoru iza banda – ovom Franzu Ferdinandu očito nije i neće doći glave.

Pomalo u sjeni sjajne trojke s glavne pozornice, a posebice raspoloženih Mando Diao i Franza Ferdinanda, prošao je veoma zanimljiv nastup Tamikresta; malijskoga banda koji je pokazao da osim Tinariwena očito postoji cijeli niz jednako intrigantnih tuareških glazbenika. Tamikrestova sjajna muško-ženska višeglasja, gipka igra sveprisutnih, no prigušenih udaraljki, lelujave psihodelične gitare (koje bi zacijelo raspametile članove grupe Love ili Briana Jonesa da su ih kojim slučajem mogli čuti) i fascinantan mistični desert-blues, svakako su i ubuduće itekako vrijedni pažnje.

Jer, nekako mi se teško oteti dojmu da ćemo ih uskoro ponovno vidjeti i slušati (barem) u Zagrebu. INmusic je, eto, očito i u šugavim recesijskim vremenima preživio. I festivalu i Zoranu Mariću držim fige da se na Jarunu ponovno ukažu i iduće godine.

ZLATKO GALL

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

19. rujan 2020 02:46