StoryEditor
ShowbizŠIBENIČE, TI SI STINA

Branko Bubica: Propivat ću i na japanskom

Piše PSD.
5. prosinca 2015. - 22:17
Ono što su inicijali BB za francusku kinematografiju, to su i za dalmatinsku klapsku pismu – iza jednih se krije Brigitte Bardot, a iza drugih bard klape Šibenik i klape "Maslina", dviju ponajboljih skupina koje su obilježile prošlost, sadašnjost – a vjerojatno – i budućnost dalmatinskog višeglasnog pjevanja.

Branko Bubica. Zvijezda je rođena 29. travnja 1952. godine u Šibeniku, kazao nam je to sam Branko, na terasi kafića \'Krešimir\' na prekrasnoj suncem okupanoj rivi Krešimirova grada, nekako tiho, što nas je navelo na zaključak kako možda krije godine.

- Godine?! Ma ne, obično sam preglasan, pa me moji uvijek upozoravaju da tiše govorim, to je valjda profesionalna deformacija s radija, gdje je trebalo govoriti, jasno, glasno i razgovjetno. Ja onda obično kažem - pa šta da glasno govorim, jel šta lažem? Ne lažen! E, pa onda ko će slušat nek sluša, ko neće ništa. Zato sam i sad mahinalno spustio glas… Rođen sam, dakle, ima tome već 63 godine, u samom srcu Šibenika, tamo pokraj kavane \'Medulić\', u kući iza vile Marenzzi, to je sada po novome hotel Life Palace, je li. E, to je sad dio grada za ekskluzivne butik hotele, s wi-fijem, klimatiziranim sobama i satelitskom televizijom i s ko zna koliko zvjezdica, a u ono vrijeme to je bio najživlji dio grada Šibenika, s mnoštvom stanovnika, djece. Danas je taj kvart lijep, ulickan, sređen, ali izvan turističke sezone prazan i bez života. Ali, valjda to tako mora biti, ne možemo imati i jedno i drugo…, veli Bubica kojeg podsjećamo kako je pomalo već u onim godinama kada čovjek, kako je Arsen govorio za sebe nije više za ići \'u polje\', nego je više za nešto \'čeprkati po vrtlu\'.

- Eh da, Arsen, naš sjajni, genijalni i nažalost pokojni Arsen i njegove nezaboravne baze i metafore... On ih je uporno pričao svojim sugovornicima na kontinentu koji Bože tebe nisu razumjeli što im je on time zapravo htio reći, jer je on u svojim anegdotama i pričama spominjao ljude i toponime iz Šibenika koje ni Šibenčani više ne poznaju. No, što su oni manje kužili on je u tome bio uporniji, i nevjerojatna mi je i danas, kad s ove distance pogledam, ta potreba i taj unikatan slučaj da čovjek kao on, koji je s osamnaest godina otišao iz Šibenika, ostane tako gladan za svojim rodnim gradom, njegovim novitadama, ljudima, mirisima i okusima. U tome mu je možda mogao konkurirati jedino pokojni filmaš Mate Relja koji je znao sve što se u gradu događa čak i prije nego mi koji smo u Šibeniku živjeli.

O tom našem vremenu poslije rata i trgu ispred kavane Medulić – a koji je nastao tako što je saveznička bomba 1943. zbrisala kuće i sve što je prethodno na njemu bilo – zgodan je libar napisao Jere Marinov - Marin koji inače živi u Beogradu, gdje je zabilježio štošta o svom - našem - odrastanju u tadašnjoj Kalelargi, igrama koje smo igrali, živopisnim likovima među kojima smo odrasli. Bilo je to teško, poslijeratno vrime svakakve oskudice, u jednom je stanu živjelo po deset - dvanaest ljudi. Ali bez obzira na sve, opet se živjelo nekako skladno, u zajedništvu, dijelilo se dobro i zlo, ljudi su bili solidarni, upućeni jedni na druge, prisjeća se.
Bubice, kao što je poznato, nisu Šibenčani kolinom.

- Mi smo s iz Luka, s Dugog otoka, zadarskog arhipelaga. U Šibeniku je kuću – s obzirom na to da je Zadar bio pod Italijom – kupio moj dida Jakov. Odakle mu novci? Je, bija je imućan, jer je radija trideset godina u New Yorku, i to ne kao nekakav fizikalac, nego kao recepcionar jednog hotela u centru Manhattana. Kako se zvao hotel ? E, sad me stvarno puno pitate, nemam pojma, ali znam da mi je pokojni dida Jakov govorio pet jezika – engleski, talijanski, španjolski i njemački, a kada se konačno vratio iz Amerike oženio se za dvadeset godina mlađu – moju babu i kupio kuću u Šibeniku. I inače je volio ovaj grad, sviđao mu se, kao što se i meni sviđa. Još dok kuća nije bila za stanovanje on bi odsjeo u hotelu Krka, uzeo sobu, a onda navečer korteđavao po gradu, oštarijama. I moj otac Šime rođen je na Dugom otoku, ali je vrlo mlad otišao od tamo. Već 1943. kada je pala Italija, došli su partizani među njih, petero braće i pitali –

\'Ko je od vas dico najstariji!\' On je diga ruku, a ovi je samo reka – Ajmo! Nije tu bilo puno priče, nego se išlo u rat, pa ko živ, ko mrtav. Onda opet, nakon rata, zbog nekog mimoilaženja s vlastima, poslalo ga je u \'kažnjenički bataljon\' koji je čistio more od mina oko Visa, a on je bio pomorske struke. Poznato je da je tamo bilo na tisuće mina, tamo je bilo sjedište Tita i glavnog štaba, i bio je to vrlo opasan posao na kojem se lako, kao ništa, gubila glava, kao što su je, na koncu, mnogi i izgubili. On je ipak imao sreće, pa nije, vratio se kući, radio je u Transjuga, vrlo rijetko, skoro pa nikad nije o tome pričao, nije želio nas dicu time opterećivati. Umro je 1989. godine, relativno mlad, sa 60 godina, tako da sam ga evo već sad šuperao. Mama je bila praktična katolkinja, domaćica i kućanica, tipična dalmatinska \'reduša\' koja drži tri kantuna od kuće. Otac nikad nije tija da ona radi iako je za to bilo prilike, tija je da se posveti dici i familiji.

- I da njega čekaju topla juha i al dente riži koji se nisu prikuvali, u dva sata popodne, kad dolazi s posla!
- E, da,da... baš tako, topla juha, sve servirano i svi ukućani za stolom, ako je bilo moguće. Red se morao znati.
Stari mu je, veli, bio strastveni ribolovac, imao je brod i bio stalno na moru, pa je tako i Branko od malena počeo drugovati s panulom i peškafondom, brakardom i svim drugim sportskim ribarskim artima, osim mrižama s kojima se nikad nisu petljali.

U svijet glazbe ušao je već s pet godina kada su ga roditelji upisali u Glazbenu školu.
- Bila je tamo di je bila Narodna tehnika, di su danas prostorije Šibenske narodne glazbe, zvala se jednostavno Glazbena škola Šibenik. Imao sam dva izbora – ili klavir ili violina. Izabrao sam violinu jer klavir kući nismo imali. Istina, nismo imali ni violinu, niti je bilo novaca za kupiti i taj instrument, ali nju sam barem mogao iznajmiti u školi. Profesorica mi je bila žena od profesora Škudara - ne sićan se sad kako joj je bilo ime, slabo pamtim imena - ali već tada sam imao prvu klapu, jednu grupu prijatelja koja još nije ni mutirala, ali je već počela pjevušiti po uzoru na starije koji su pjevali u \'Kola\'. E, atroke Bečki dječaci. U Šibeniku je u to doba inače bio vrlo živ kulturni i svaki drugi život, postojale su takozvane \'fronte\' - pjevalo se, plesalo, recitiralo, glumilo... Ljudi nisu radili dva ili tri posla, da bi preživjeli i vraćali kredite kao danas, nego su radili do dva sata popodne a onda su se za svoju dušu bavili hobijima. Neko sportom, neko pjevanjem, tako da sam živeći tu, i odgajajući se u tom duhu, na taj način postao tipični Šibenčanin iako po korijenima to nisam...

Tu u blizini kuće mi je bila i Nova crkva u kojoj sam išao na vjeronauk, tamo su bili stolovi za stolni tenis a to je u ono vrijeme bilo malo je reći čudo. I tamo, u crkvi, smo se sastajali i pjevušili, kao što se u to doba pjevalo na svakom kantunu Šibenika, i u crkvama, tovernama, konobama. Bilo je to doba popularnih pjevača - braće Piližota, Vlađe Nalisa, nekih članova \'Starih prijatelja\' koji postoje i dan danas.

Negdje iz tog doba, 1965. ili 1966. godine, kada sam imao petnaestak godina datira i moj prvi kvartet koji je kasnije postao i kvintet. U njemu su pored mene bili moji vršnjaci i prijatelji Zoran Kundajica – nažalost pokojni, pa Ivo Jakovljević, novinar i Ive Batinica. Kvintet smo postali kada nam se pridružio Marijan Sekso, kojeg i danas u Šibeniku znaju kao šefa pošte, neka više nema ni HT-a, jer je na tom mjestu proveo čak četrnaest godina. Kako je kroz kvartet/kvintet bilo i fluktuacija na kraju nam se pridružio i Branko Kužina, koji bi mijenjao neke od članova. Počeli smo vježbati kod profesora Stanka Viličića, čuvenog maestra koji je vodio i Kolo. On je nekako \'zalutao\' u Šibenik, a bio je veliko ime, studirao je s našim velikim baritonom Vladimirom Ruždjakom. Bio je vrlo samozatajan, ali je tražio i disciplinu i rad, pa smo od njega puno naučili. Usporedo smo nastupali po prvim maturalnim plesovima, na otoku Murteru je sjećam se bila neka prigoda za koju smo nastupili, a osim klasičnih dalmatinskih pjesama u modi su tada bile i pjesme popularnih kvarteta \'4M\' i \'Studio\' koje smo i mi izvodili, pa tako ni na samim počecima nismo bili klasična dalmatinska klapa.

I tako, kada je došlo vrijeme odlaska iz Šibenika na studije, nešto starije kolege su me pozvale u klapu Šibenik koja se nekako tada baš osnivala. Bili su to – ako je tko zaboravio – Ante Barbača, Zvonko Najev, Radoslav Koštan, vaš kolega Ivo Mikuličin, Antun Bataljaku, Dinko Gojanović-Rakić i čuveni bas bariton, pokojni Neven Belamarić. Svirači su bili Mihajlo Vodišek (mandolina), Ante Jelić (mandolina), Vedranko Šikić Balara (gitara) i pokojni Joško Stošić Ćorda (kontrabas). Bio je to kraj 1970., početak 1971. godine, i u vrlo kratko vrijeme i glazbeni stručnjaci i publika prepoznali su sve naše kvalitete, nastupali smo svugdje, bilo nas je svuda, na sve strane, radio, televizija. Jedna od tajni tog brzog zvjezdanog uspjeha je što smo od početka imali potporu bitnih ljudi, koji su za nas pisali pjesme, tekstove i glazbu. Naravno da nam je prvi ruku dao Arsen – prva pjesma koju je za nas napisao zvala se \'Cvita moja\'. Odmah nam se priključio i Dušan Šarac, pa malo poslije kao tekstopisac i Krste Juras, pa Drago Britvić, sve velika imena. U to su vrijeme samo najpopularniji imali LP – longplay – dugosvirajuću, veliku ploču, album a nama je RTV Ljubljana ponudila snimanje LP na kojoj je uz pola a capela pjesama i pola pjesama uz instrumente još i producent bio čovjek koji je kasnije postao naš veliki fan, čuveni Tomaž Tozon. I ta \'longplejka\' koja je izišla 1973. godine je u kratko vrijeme postala Zlatna ploča, a to je u to vrijeme bila tiraža od preko pedeset tisuća prodanih primjeraka. Za usporedbu, danas kada se CD proda u pet šest - tisuća komada, to je svemirska naklada.

I ta ploča i pjesme s nje se slušala i prodavala u cijeloj bivšoj Jugoslaviji pa je tako klapa Šibenik postala prva klapa koja je probila okvire Šibenika i Dalmacije, postavši glazbeni fenomen – danas bi se reklo brend – koji se slušao od Triglava do Đevđelije. O kojim se pjesmama radi? O klasicima, na njoj je nekoliko najljepših dalmatinskih izvornih pjesama poput \'Omili mi u selu divojka\' ili \'Dobra večer Uzorita\' koje su ušle u anale klapskog izvođenja. Kako je to sve skupa, taj brzi zvjezdani uspjeh djelovao na mene? A možete misliti kako, imao sam tada dvadeset, dvadeset i jednu godinu, bio sam drugi tenor – prvi je bio Rade – ali solist u klapi, eksponiran, najmlađi, imao sam dugu kosu – kao i danas – a to je tada, kada su bili popularni Beatlesi bilo bliže nekom rockeru, nego klapskom pjevaču.

Tu negdje usporedno s klapom u priču upada i Radio Šibenik, čiji je Branko legendarni glas i zaštitni znak bio godinama. To je njegova paralelna karijera, voditeljsko - spikerska. Zvali su ga 71. godine da upadne jer su radio napustili Jadranka Petrina i Goran Luketa, prvi voditeljsko - spikerski par pa su umjesto njih bez ikakvog iskustva ispred mikrofona upali Branko i Marina Radić - i ona je nažalost pokojna - koja je tada imala samo petnaest godina. Učili su on i Marina posao u hodu, a na Radio Šibeniku se Branko zadržao sve do penzije Iako su, veli, spikeri tada bili tražena roba, pa je bilo ponuda iz Zadra, Splita, Zagreba. Ivica Maštruko...

- Onaj što je bio ambasador pri Svetoj Stolici?
- E, taj... nudio mi je i stančić u Zadru, jer je bio direktor Radio - Zadra, a bio mi je i profesor na Filozofskom fakultetu, ali svaki put kad bi mi se tako ukazala kakva prilika ja bih na koncu uvijek odustao - ma di ću ja napustit Šibenik. Sjeo bih na rivu i sjetio se uvijek one Arsenove – \'ma ko ovo more platit, ovo nema cine, nije za dolore, nije za štrline.\' Imao sam ja ponuda i da upišem glazbenu akademiju u Ljubljani. Naime, imao sam raspon glasa od tri oktave u istoj boji, što rijetko koji muškarac ima - jedan jedini, Fredi Mercury, on je imao u četiri, ali on je fenomen, to majka teško rađa dvaput – pa su me Slovenci ostavljali u \'deželi\', nudili mi stipendiju. Ali uvijek bi prevagnula ista priča, ta kad sidnen na šibensku rivu... A onda, da se ne lažemo, dobro je meni bilo i ode, u Šibeniku. Na radiju sam imao mjesečni honorar kojeg nisam uspijevao potrošiti, iako sam svaki drugi u \'Uzorite\' bio na večeri, zaradio bi i od nastupa s klapom... Tako da me ni ponuda od profesora Fabijana Šovagovića i njegovog asistenta Rade Šerbedžije da upišem Dramsku akademiju u Zagrebu, jedini bez prijemnog ispita, nije pokolebala. Ljudi su mi i stan u Zagrebu našli, uvjeravali me da mi je glas svjetsko čudo, pregovarali, nagovarali, ali na kraju je uvijek bilo isto, isti šlager - \'Krivo je more!

E da, uvijek bi na koncu prevagnulo to šibensko u meni. Di ću ja bez svega ovoga. Tu je sve što meni treba, tu su moji ljudi, Šibenik je točno grad po mojoj miri, po miri čovika. Da je veći ne bi valjalo, onda bi bija ka Split koji se izgubija i ne može se više nać, a da je manji isto ne bi valjalo jer bi bili selo s dvi toverne i autobusnim kolodvoron ka guvnon. Vako smo taman mira. Ma čujte, ja san izdrža jednu godinu u Zadru na fakultetu, a nakon toga sam Hrvatski jezik i književnost na FF u Zadru upisao vanredno samo da mogu bit u Šibeniku.

I u tom jednom lipom i lagodnom, bezbrižnom životu – Šibenčani bi rekli \'u bavi\' – kao sedamdesete prošle su i osamdesete. Klapa Šibenik je bila strašno popularna.

- Mi smo uz Lado predstavljali Hrvatsku i kao takvi obišli dobar dio svijeta, sudjelovali na tada velikim manifestacijama kao što je 1.festival nesvrstanih zemalja, pa na velikoj turneji u Rusiji zajedno s tada \'čudom od deteta\', violinistom Stefanom Milenkovićem, koji je zastupao Srbiju, nastupali s najpopularnijim pjevačima bivše Jugoslavije, s Mišom Kovačem – s njim smo snimili i LP, nastupali pred petnaest tisuća ljudi – pa sa Zdravkom Čolićem. S njim smo snimali jednu emisiju uživo na TV Beogradu, pa smo morali izići na sporedna vrata jer je na glavnom ulazu čekalo nekoliko tisuća obožavatelja, kojima ni milicija nije mogla ništa. Na sporednom ih je bilo svega nekoliko stotina, uglavnom žena - smije se Branko koji izdvaja još jedan fascinantan podatak s kojim se ponosi.

- Dvorana "Lisinski" bila je hram hrvatske kulture, i mi – klapa Šibenik - smo bili prvi ikad koji su njoj nastupili osim izvođača klasične glazbe, 1979. godine. Gosti su nam bili Arsen i Gabi. Sada se i to izlizalo i ofucalo, jer evo, čitam tamo može nastupiti i Nives Celzijus.

- I kako god nas je Arsen pratio kroz klapu Šibenik, tako je i nastavio kroz klapu Maslina. Klapa Šibenik bila je mirnodopska priča, iz bezbrižnih osamdesetih, a klapa Maslina je ratna priča iz krvavih i teških hrvatskih devedesetih. Klapa "Šibenik" se raspala baš užežin rata, 1989. godine. Jednostavno je došlo do zasićenja. Uostalom, kad osvojite vrhove, čemu još imate stremiti? Tako da smo jedva svi skupa dočekali to što je prvi tenor Radoslav Koštan otišao u Ameriku, kao izliku da se malo \'profesionaliziramo\' u matičnim tvrtkama. Jer, svi smo već slušali u firmama – \'Pa dobro di ti radiš? U klapi ili ode? Razišli smo se s olakšanjem. Trebalo je držati osamnaest godina tu visoku razinu, tu letvicu koju smo sebi podigli, vježbati tri puta tjedno po tri sata, krvave probe, a pred nastupe i svaki dan. Bože moj, kad sad s ove distance pogledam, stvarno smo bili luđaci i fanatici.
Rat je, dakako, ispremiješao sve. Ne samo u životu Branka Bubice i rodnog mu Šibenika, nego i cijele Hrvatske. Branko se, veli nam, prijavio u Krizni štab, htio je u borbenu jedinicu – \'bio sam rezervni oficir, s činom poručnika\' – ali su ga veli odbijali riječima - \'Potrebniji si (nam) na Radiju!\'

- A da su me primili danas bi bio barem bojnik s penzijom od osam devet tisuća kuna. Ovako imam 2,5 iljade s 40 godina radnog staža. To je u stvari socijala, a ne penzija.

No, taj ratni raspored na radiju, na kojem su znali boraviti i 24 ure dnevno, imao je često puta i onu stranu koja se nije čula u eteru.

- Često? Da samo znate kolike sam sate znao provoditi u razgovoru s našim starijim sugrađankama koje bi mi znale reći kako se boje izići vanka, kako ih je strah aviona, bombi, stalne opće opasnosti koja je neprekinuta trajala godinama i psihoze. Za te sam svoje terapije dobivao i pohvale od psihijatra dr. Borisa Zmijanovića koji je u Kriznom stožeru bio zadužen za IPD, odnosno kako se tada govorilo Informativno-političku djelatnost.

Kao i Bubica na radiju, skoro svi članovi klape "Maslina" bili su angažirani ili u vojsci ili na poslovima obrane Šibenika, pa su ono malo vremena što su imali koristili za probe i nastupe. Prvi CD su snimili 1994. godine - \'dobro je prošao\' - a 1993. su za pjesmu \'Ostala si ista\' dobili nagradu publike na Splitu. Snimili su i pjesmu \'Šibeniče ti si stina\' – tekst Frane Bilić, Bubica glazbu – koja je na festivalu domoljubne pjesme dobila prvu nagradu publike i žirija. Tu je pjesmu izuzetno volio i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman.

- Izuzetno je cijenio šibenski doprinos Domovinskom ratu i volio je klapu "Maslina". Bio sam kod njega više puta u Zagrebu, pa i na Pantovčaku, a vodio sam i skupove HDZ-a, čiji sam na koncu i vijećnik u Gradskom vijeću grada Šibenika. U to ratno vrijeme postao sam i prijatelj s nekoliko divnih ljudi, hrvatskih ratnika od kojih bi posebno izdvojio dva – Antu Gotovinu i Danijela Kotlara, koji je bio i zapovjednik naše 113. šibenske brigade HV-a. S Gotovinom sam i danas u divnim odnosima, on je vrlo bistar i inteligentan čovjek koji ima golemu energiju koja mu ne da da mirno sjedi doma nego se, evo, bavi tunama. Nema toga što on neće učiniti za svoje prijatelje!
A onda je kao šlag na tortu došla ta 1999. godina, na jednom od prvih šibenskih festivala dalmatinske šansone – ne znam je li bio prvi ili drugi – izvedena je pjesma \'Da te mogu pismom zvati\' – Frane Bilić tekst, Ivica Badurina iz Rijeke glazbu.

- Otpjevali mi to i - ništa. Ništa publika, ništa stručni žiri, nula nagrada. Čudo jedno! A onda mic po mic, jedno izvođenje, drugo, radio jedno, pa drugo, kad je ljudima to valjda sjelo u uho, ja ne znam kad se to točno dogodilo, ali se dogodilo to je postalo fenomen koji je proglašen najljepšom dalmatinskom pjesmom svih vremena. Svi su je prihvatili – i stari i mladi, pjeva se i na sprovodima i na krštenjima, i kad se netko zaljubi i kad se s dušom rastaje, jednako dobro zvuči \'šoto voće\' ili kao stadionska himna kada je od riječi do riječi s nama pjeva pun Poljud s upaljenim bengalkama. Zahvaljujući između ostalog i njoj klapa "Masina" je najpopularniji glazbeni izvođač u Sloveniji uopće. Eto i sad idemo gore za vikend, imamo dogovoren nastup u Slovenj Gradecu i rasprodani smo tamo sve vikende do Nove godine.

Nastupamo u dvoranama od četiri do pet tisuća mjesta pa sve do dvorane Stožice u Ljubljani koja ima četrnaest tisuća mjesta. Imamo svoje fanove i u Poljskoj, Slovačkoj, Češkoj, svim zemljama bivšeg istoka, pa čak i u dalekom Japanu gdje naša pjesma \'Korak po korak\' kotira i na njihovim top - listama. A nedavno smo im poslali i note, bit će snimljena i na japanskom jeziku, veli Bubica koji nam kaže kako i njegovih Bubica im dosta po svijetu i to po Novom Zelandu i Australiji, koliko može čudima moderne tehnologije – fejsbucima i ostalima - vidjeti, pa čak i oni tamo nešto sviraju i pjevaju. A kako iver ne pada daleko od klade ni jabuka od stabla, tako je i njegov sin Šime – imenom na pokojnog dida – nakon završene glumačke akademije u Zagrebu na stalnom angažmanu u šibensko kazalištu.

- I on nešto pjeva, snimio je i CD, ali njemu je od klape milija zagrebačka škola šansone. Volio ga pokojni Arsen strašno, kao da je njegov, a i inače je njegova klapa (bila) pokojni Ivica Percl, Zvonko Spišić, Drago Diklić, Hrvoje Hegedušić iako im može ne samo sin, nego i unuk po godinama biti.

I tako, Bubica veli da nikad više nije radio nego danas kada je u penziji. Osim pjevanja, već dosta dugo vodi i klapske organizacijske ili - danas je to popularno reći - menadžerske poslove. Pa nam tako veli da je klapa u zadnje tri godine izgubila tri člana Slavka Labora i Slavka Čubrića, a zbog bolesti je odustao i Veljko Bušac. Sada su tu uz Bubicu pjevači: Marijan Milošević, Bruno Škugor, Darko Vučić, Mate Bedrica i Dinko Gojanović Rakić. Svirači su: prof. Ante Stošić (gitara) Ivo Žurić (ritam gitara) Ante Jelić (mandolina) i prof. Mate Višić (kontrabas).
- Zdravlje me, hvala Bogu, još služi, a kada se osvrnem unazad zadovoljan sam sam sobom i time kako sam odlučio svaki put kada se lomila odluka - ostati ili otići - iz Šibenika. I opet bih ja napravio isto. Volim ovaj svoj grad i pokušavam kroz svoj angažman u glazbi, kulturi, pa i politici kao gradski vijećnik i čovjek koji ima nešto kontakata po Hrvatskoj pomoći da bude što ljepši i bogatiji. Jer ima ovaj naš Šibenik dušu, ima ono nešto svoje, što ne možeš nigdje naći.

Eto, ja sidnem uvečer u kafić \'Harmoniju\', i tu vidim kako sjede zajedno predsjednik suda i radnik fizikalac iz obližnje ustanove, i pričaju za tim stolom, kao jedan po svemu ravan drugome, i tu se riječ jednoga ili drugoga jednako uvažava ili ne uvažava, smiju se istim bazama. Ajde recite, di to još ima?! Možda je to stvar i našeg mediteranskog mentaliteta, a - ne znam - možda malo i socijalističkog nasljeđa. Ta socijalna jednakost i to zajedništvo, ne možeš reći da su u onom sustavu samo komunisti dobivali stanove, dobivali su i oni s Golog otoka, a stipendije i oni šta su im očevi i didovi bili na pogrešnoj strani. Nije baš bilo da sve nije valjalo, imali smo besplatno školovanje i dobro uređeno zdravstvo, imali smo one tri osmice - osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog uzdizanja. A ne ka danas, da 85 ljudi imaju dvi trećine bogatstva u svitu. To su najgori razmjeri u povijesti čovječanstva..., navio se Branko toliko da sam ga morao bremzati...

- E, e, e, Branko, di ti ode. Skroz ulivo. U kojoj si ti ono stranci? Šta će reć ovi tvoji iz HDZ-a gori iz Zagreba kad ovo pročitaju? Ajmo mi prikinit ovo dok je na vrijeme, a, velim ja, a Bubica umjesto da bude miran kao bubica ne da se smesti.

- A šta bi HDZ trebao, podržavati pedeset bogatih, a ljude držati kao ovce? Ne, ne, nikako! Uostalom, na izričito inzistiranje pokojnog predsjednika Tuđmana Hrvatska je i u ustavu definirana kao socijalna država. I na to trebamo uvijek paziti i stremiti da to tako i bude, i da to bude neupitno i livima i desnima, da oko te stvari ne bude stranačkog ni ideološkog prepucavanja!

- E, Branko, svaka ti piva!

zdravko pilić
snimila nikolina vuković stipaničev/eph

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
26. srpanj 2021 16:36