Thompson je svojevremeno dao opsežan intervju Frankfurt Allgemeine Zeitungu (FAZ). Intervju na kraju nije izašao, ali ga je Marko Perković Thompson objavio na svojoj stranici.
Evo dijela intervjua:
FAZ: Gospodine Perković, možete li najprije kratko ispričati o Vašem podrijetlu i obitelji?
MPT: Rođen sam 27. listopada 1966. u Čavoglavama gdje su moji roditelji živjeli i također su tu rođeni. U mojim dokumentima stoji 1. siječnja 1967. kao datum moga rođenja zato što je tada bilo uobičajeno da djecu koja su bila rođena krajem godine upisuju u idućoj kalendarskoj godini. Razlozi za to su da obaveze koje će djeca (škola, vojska...) imati kroz život dođu što kasnije jer jedna godina puno znači u njihovom sazrijevanju, tjelesnoj i mentalnoj snazi za nadolazeće životne obaveze. Moja majka je bila kućanica, a otac je otišao na privremeni rad u Njemačku.
FAZ: Vaš otac bio je gastarbajter u Mönchengladbach-u, je li to točno?
MPT: Da, u Mönchengladbach-u i drugim krajevima po Njemačkoj. Radio je razne poslove, a najviše u građevini. Na jednom gradilištu se i polomio. Nije u to vrijeme bio lak život, borba za egzistenciju je bila teška. Većina mladih ljudi je odlazila trbuhom za kruhom u zapadnu Europu. Uveliko bi odlazile cijele Obitelji, a u našem slučaju je otišao sam otac, a majka se brinula o meni i braći. Naime, imao sam još jednog brata koji je kao mali umro. U to vrijeme se umiralo i od obične gripe pa sam tako u svojoj ranoj dobi ostao bez jednog brata. U to vrijeme su uže rodbinske i obiteljske zajednice bile čvršće u smislu povezivanja, lakše bi opstali i lakše bi preživljavali pomažući jedni drugima pa tako je mojoj majci bilo lakše jer je s nama živio moj djed koji je bio najveći autoritet cijele obitelji. Njegova mudrost, snaga i radišnost nas je sačuvala, a zajedništvo koje je ugradio u nas, svoje unuke i dan danas živi jer svi smo ostali povezani zahvaljujući najviše njegovom odgoju. Bio je i ostao naša velika emocija. Jednu sam pjesmu posvetio njemu, zove se “Moj Dida i ja”.
FAZ: A Vaš otac, je li on povremeno dolazio doma iz Njemačke?
MPT: Da, otac bi dolazio kući nekoliko puta godišnje i njegov rad u tuđini nas je vadio iz teškog siromaštva pa smo tako stvarali bolje uvjete za život, sagradili kuću i živjeli u boljim uvjetima.
FAZ: Je li se vaša obitelj osjećala kao da živite u okupiranoj zemlji Hrvatskoj?
MPT: Naravno da jeste jer komunizam je bio takav sustav koji je bio nemilosrdan za sve one kojima se nije sviđao. Svi koji su mu prkosili ili se bilo kako suprotstavljali završavali su u zatvoru te bili maltretirani i zlostavljani. Tada krivo izgovorena riječ ljude je dolazila glave. Pa tako je i moj otac prigodom jednog dolaska iz Njemačke sa svojim prijateljima zapjevao jednu domoljubnu pjesmu te zbog toga završio u zatvoru. Oduzeta mu je putovnica i izgubio je posao, naknadno mu je vraćena te je ponovno otišao na rad u Njemačku. U to vrijeme nije bilo moguće napredovati i razvijati se u bilo kojoj grani društva za sve one koji nisu bili podobni. Dok smo bili maloljetni naši roditelji i stariji su vrlo malo pričali o stanju i prošlosti jer su se bojali. Čuvali su nas od sistema i strogo pazili što pričaju ispred nas jer su se bojali izložiti nas represijama sistema koje su bile nemilosrdne prema svakom "potencijalnom rušitelju Jugoslavije". Međutim, u školi je malo tko od nas djece vjerovao u tu Jugoslavensku priču upravo radi osluškivanja priča naših starijih i upijanja onoga što je ostalo između redaka ne izgovoreno. Naši roditelji i stariji su nas na svaki način gledali zaštititi i maknuti od komunističke ideologije.
FAZ: Vi ste kao dijete sigurno bili Titov pionir?
MPT: Da, naravno, svi su morali biti pioniri i položiti pionirsku zakletvu, tu nije bilo izbora kao i služenje u jugoslavenskoj vojsci. U tim godinama djeca nisu znala što je to pionir i što im se to nameće ali naši stariji su dobro znali međutim nisu se smjeli suprotstavljati jer bih to bilo pogubno za svakoga tko bi pokušao djecu odvraćati od pionirske zakletve.
FAZ: Tada, kad ste ovdje odrastali, je li ovdje bila crkva gdje sada stoji nova velika?
MPT: Ne, tu u Čavoglavama nije bilo crkve. Ovu crkvu smo sagradili prije 15-tak godina. Za vrijeme komunizma u ovom kraju nije sagrađena ni jedna crkva ako nećemo računati na mauzolej Ivana Meštrovića. Mi smo odlazili u našu župnu crkvu sv.Ilija u susjednom selu Kljacima, koja je sagrađena početkom 19 stoljeća. Crkva za ovaj kraj i ovaj narod nije bila samo duhovna okrjepa nego i čuvar naših temeljnih vrijednosti kao što su Bog, Obitelj i Hrvatska domovina.
FAZ: Zar vam nije škodilo ići u crkvu?
MPT: Komunisti su crkvu držali za svoga neprijatelja i poprijeko gledali svakoga tko je išao u crkvu. Bez obzira na takav pritisak djeca su krštena u crkvi i većina djece iz ovoga kraja su išla na vjeronauk u crkvu jer vjeronauka u školama naravno nije bilo. Sjećam se učitelja koji su u školi tjerali djecu na skidanje lančića s križem koje su imali oko svoga vrata i maltretiranjem svakoga tko je isticao svoju vjeru. Moja obitelj je išla u crkvu i svi smo kršteni međutim ima nekih iz drugih obitelji koji su bili kršteni potajno jer su im članovi obitelji bili u komunističkoj partiji.
Cijeli intrevju pročitajte OVDJE.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....