Josipa Lisac nikada nije bila umjetnica koju je moguće objasniti samo glasom, koliko god taj glas bio poseban. Ima u njezinoj pojavi nečega tajanstvenog, u načinu na koji nosi odjeću, sluša glazbenike, pomiče ruke i zastane prije sljedećeg stiha. Tu je i ona dobro poznata znatiželja slušatelja: kako će ovoga puta otpjevati pjesmu koju znamo godinama? Gdje će usporiti, što će naglasiti, kamo će je odvesti?
Sve to od Josipe odavno očekujemo. I slobodu, i osebujnost, i interpretaciju koja ne pristaje na rutinu. Ali ono što je u petak navečer sa svojim bendom priredila u rasprodanom Hrvatskom narodnom kazalištu Split nadmašilo je i tako visoka očekivanja. Dva i pol sata u komadu držala je publiku uz sebe, čas potpuno zaokupljenu pjesmom, čas nasmijanu zbog njezinih komentara. Uz glazbu, podijelila je i poneku nedoumicu, uspomenu i šalu na vlastiti račun, s prirodnošću koja je susretu dala posebnu toplinu.
Na koncertu u sklopu 13. festivala “Evo ruke” gledali smo umjetnicu koja dobro zna što može njezin glas, a još se raduje svemu što s njim može otkriti. I koja, nakon toliko godina pred publikom, još razmišlja hoće li opravdati njezino povjerenje.
Pjesme koje poznajemo, a ponovno ih otkrivamo
Prvi je susret te večeri bio uz “Zamisli”. Uslijedile su “Boginja”, “Sreća” i druge pjesme koje su odavno prerasle vrijeme u kojem su nastale. “O jednoj mladosti” pripada onima koje mnogi slušatelji nose sa sobom desetljećima, zajedno s vlastitim sjećanjima. Kada je Josipa pjeva, poznati stihovi dobivaju dodatnu težinu: u njima se susreću mladost o kojoj govori pjesma i iskustvo žene koja joj se vraća nakon cijelog jednog životnog i umjetničkog puta.
Upravo je to bilo uzbudljivo slušati. Pjesme su ostale prepoznatljive, a u njezinim izvedbama bilo je toliko prostora za nijanse, promjenu naglaska, drukčiji udah. Josipa može snažnom dionicom ispuniti kazalište, a zatim se povući u gotovo povjerljiv ton zbog kojeg slušatelj još pažljivije prati svaku riječ. Glasovna snaga bila je zadivljujuća, no jednako je dojmljivo bilo kako ju je odmjeravala.
Kazališni prostor odgovarao je takvoj izvedbi. S pozornice se mogla pratiti i najmanja gesta: pokret ruke u crnoj rukavici, blago okretanje prema glazbenicima, izraz lica kojim je pratila ono što svira bend. U njezinu držanju bilo je sigurnosti, a u pokretima nježnosti. Jazz i blues osjećali su se u načinu na koji je oblikovala fraze, ostavljala im prostora i razgovarala s instrumentima.
Glazbenici su joj bili bliski sugovornici. Ta se povezanost čula u svirci, ali i vidjela u pogledima, osmijesima i razgovorima koji su se nastavili između pjesama. Josipa ih je predstavljala uz zadirkivanje i digresije, pa je i taj uobičajeni koncertni trenutak postao dio zajedničkog druženja. Nije žurila prema sljedećoj točki programa. Dopustila je da se razgovor razvije, da je netko prekine, da se svi nasmiju.
Bura koja uporno želi biti prijateljica
A smijeha je bilo toliko da su njezini razgovori s publikom povremeno dobivali ritam stand-up nastupa. Josipa bi krenula od naizgled jednostavne teme, zastala, nešto dodatno objasnila i završila opaskom zbog koje bi se nasmijalo cijelo gledalište.
Posebno je zabavila publiku svojim odnosom s burom. Ta je bura, kako ju je opisala, očito umislila da joj je prijateljica: pojavljuje se ondje gdje Josipa dođe pjevati, uporna u želji da joj pravi društvo. Samo što Josipa njoj prijateljica nije. Njezine glasnice od tog druženja nemaju ništa dobro.
U tom zamišljenom, jednostranom prijateljstvu bilo je nečega tako tipično josipinskog. Meteorološku je nevolju pretvorila u osobni odnos koji nikako da razriješi. Buri bi, dala je do znanja, trebalo objasniti da ta bliskost nije uzajamna.
Prisjetila se i nastupa na kojem je od naleta pokušavala pobjeći iza bubnjara. Tražila je zaklon, snalazila se kako je mogla, dok su drugi izvođači, čudila se, očito sposobni pjevati na vjetru kao da se ništa ne događa. Način na koji je prepričavala vlastite muke bio je toliko živ da se prizor gotovo mogao vidjeti.
Jednako je spremno govorila o zaboravljenim tekstovima. U tome je, našalila se, prava ekspertica, ali utjehu nalazi u tvrdnji da je zaboravljanje obilježje inteligentnih ljudi. Iz takve je logike proizišlo i sasvim praktično rješenje za budući rad: možda bi pjesme trebalo raditi samo na samoglasnike. A, E, I, O, U — i problem s tekstom bio bi riješen.
Šalila se s lakoćom nekoga tko se pred publikom osjeća dovoljno slobodno da pokaže i vlastite male slabosti. Upravo su je ti trenuci približili gledalištu. Ona upečatljiva figura s pozornice postajala je žena koja se ljuti na buru, zaboravlja riječi i pritom se dobro zabavlja.
Sloboda da pjesma dođe kada je spremna
Iza njezinih dosjetki povremeno bi se otvorio ozbiljan razgovor o stvaralaštvu. Spomenula je da ima novu pjesmu spremnu za publiku, ali da radi polako. U vremenu u kojem se nove skladbe pojavljuju gotovo tjednim ritmom, ona čeka kreaciju, trenutak u kojem se nešto pokrene i otvori.
Takav odnos prema glazbi čuo se i u koncertu. Josipa pjesmama daje vrijeme. Zadržava se u njima, istražuje ih i dopušta im da se mijenjaju zajedno s njom. Njezin “Dnevnik jedne ljubavi”, prvi studijski album iz 1973. godine, nastao uz skladatelja Karla Metikoša i tekstopisca Ivicu Krajača, ostaje jedno od ključnih ostvarenja domaće popularne glazbe. Više od pola stoljeća poslije, pjesme iz tog svijeta još žive pred publikom, u glasu koji im iznova pronalazi izražajne mogućnosti.
O nepredvidivu putu pjesme govorila je prisjećajući se “Na, na, na”. Prema njezinu sjećanju, skladba nije prošla izbor za Euroviziju, a poslije je postala veliki hit. S očitim zadovoljstvom pričala je o suradnji s Cubismom i novom životu koji je pjesma dobila.
U toj priči mogla se osjetiti radost autorice i izvođačice kojoj je drago što pjesma traje, što je ljudi prepoznaju, puštaju i o njoj govore. Odbijenica s početka njezina puta ostala je tek anegdota koju je sada mogla ispričati s pozornice.
Kad je razgovor skrenuo prema Goranu Bari
Te je večeri bilo i tuge koju nije bilo moguće zaobići. Vijest o smrti Gorana Bareta, potvrđena toga dana, zatekla je glazbenu scenu i njegovu publiku.
Josipa mu se posvetila govoreći o onome što je kod njega prepoznavala: autentičnosti, pjesmama i stvaralaštvu koje je izraslo iz njegova teškog, osobnog svijeta.
Prisjetila se da ga je upoznala, da su razgovarali i da ga je zagrlila. Rekla mu je koliko joj je drag. Razmišljala je i kako bi mu mogla pomoći, što učiniti za čovjeka čije su teškoće bile vidljive, a put do njega tako složen.
Dok je o tome govorila, pitanje pomoći jednom čovjeku preraslo je u pitanje upućeno svima nama.
“Međutim, mene nekako uvijek zaboli društvo, naše društvo. Da li smo zaista suosjećajni?” rekla je.
Zadržala se na rečenici koju je lako izgovoriti kada nas tuđa nevolja suoči s vlastitom nemoći: i ja imam svoje probleme. Razumjela je da ih svi imamo, ali nije prihvaćala da se time zatvori razgovor o drugome. Govorila je o suosjećanju i pomoći ljudima koji se u vlastitim teškoćama više ne uspijevaju snaći.
To je bio jedan od trenutaka u kojima se osjetilo koliko su njezini razgovori s publikom bili osobni. Pokušavala je pronaći riječi za gubitak, za vlastitu žalost i za ono bolno preispitivanje koje ostaje nakon nečijeg odlaska: jesmo li mogli biti bliže, jesmo li znali pomoći?
Glazbu je opisala kao poseban univerzum koji može liječiti. Izrazila je uvjerenje da su Bari upravo njegove pjesme, stihovi i koncerti bili važan životni oslonac, možda i najjači među onima koje je imao. U tom je dijelu večeri pročitana njegova pjesma “Ja sam budućnost”.
Nakon svih duhovitih priča, taj je razgovor ostavio drukčiji trag. Josipa je pred publikom pokazala zabrinutost, nježnost i žalost, bez potrebe da ih sakrije iza uloge koju na pozornici ima.
Za pljesak, ali i za tišinu
Njezina crno-srebrna kombinacija cijele je večeri privlačila pogled. Duga haljina i asimetričan kaput stvarali su zanimljivu siluetu, srebrni detalji i nizovi nakita hvatali su svjetlo, a pokrivalo za glavu naglašavalo je narančasti pramen uz čelo. Odjeća je pratila njezine pokrete i pripadala istoj umjetničkoj slobodi koja se čula u glasu.
No bliskost sa splitskom publikom gradila se ponajprije kroz ono što joj je govorila i kako ju je slušala. Zahvaljivala je za pljesak, a posebno je prepoznavala vrijednost tišine — one pažljive tišine u kojoj pjesma može doći do slušatelja. Govorila je o ljubavi koju osjeća iz gledališta i o svijesti da bez tih ljudi cijeli taj susret ne bi bio moguć.
Dotaknula se i neizvjesnosti pred nastup: hoće li opravdati sebe pred publikom, hoće li dati ono zbog čega su ljudi došli. Od umjetnice takva iskustva te je riječi bilo zanimljivo čuti. Pokazivale su koliko joj je još stalo.
Obično “hvala” činilo joj se premalim. Publici je željela reći da je divna.
Kada je za kraj zapjevala “Ispočetka”, gledalište je bilo na nogama. Nakon dva i pol sata glazbe, razgovora, smijeha i jednog osobito tužnog prisjećanja, taj je završetak imao težinu zajednički provedene večeri. Ostalo je vremena i za selfie, mali opušteni zapis susreta u kojem se Josipa toliko puta osmjehnula, zastala i podijelila s publikom nešto svoje.
Festival “Evo ruke”, iza kojeg stoji produkcijski tim Stivija Vučkovića, tim je koncertom dobio jednu od središnjih večeri ovogodišnjeg izdanja. Manifestacija je izrasla iz Split Blues Festivala, a danas okuplja različite glazbene i kulturne programe na više splitskih lokacija. U HNK-u su večer prije nastupili Uršula Najev i Black Coffee, dok završni koncert pripada "Atomskom skloništu".
Josipinu će se večer pamtiti i po izvedbama i po razgovorima koji su ih povezali. Po glasu koji je ispunio kazalište, buri kojoj treba objasniti granice prijateljstva i pitanju o suosjećanju koje je ostalo visjeti nad gledalištem. A možda najviše po tome koliko je, nakon svih tih godina, u njezinu nastupu još života, radoznalosti i potrebe da s publikom ostvari pravi susret.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....