Poznavateljima opusa redatelja Rajka Grlića bit će jako neobičan početak njegova najnovijeg filma "Svemu dođe kraj". Naime, prvi kadar ovjekovječuje – pucnjavu. Krupno kadrirano vatreno oružje nešto je što se ne očekuje u hrvatskom filmu, kamoli od Grlića.
Ovaj redatelj je najpoznatiji po dramama ("Kud puklo da puklo", "Bravo, maestro", "Samo jednom se ljubi", "Neka ostane među nama", "Ustav RH"), povremeno prožetim romansom i humorom ("U raljama života", "Za sreću je potrebno troje", "Karaula") kao zalogom "praške škole" koju je pohađao krajem šezdesetih/početkom sedamdesetih.
Pa ipak, Grlić je pod "stare dane" promijenio fah i snimio jedan žanrovski film. "Svemu dođe kraj" je politički krimi triler sa snažnim elementima satire, romantične drame i noira, čak i horora sa satarom u završnici, a Grlić je inspiraciju pronašao u hrvatskom svagdanu i Krležinu romanu "Na rubu pameti" koji je modernizirao uz pomoć koscenarista i suradnika Ante Tomića.
Povremeno teatralni dramski dijalozi u opreci su sa žanrovskom kinematografijom, ali ne i političkom doslovnošću kojoj "Svemu dođe kraj" stremi bez dlake na jeziku ("Ova država je stvarno otišla u tri p.m.", "Kad kupiš pet sudaca, šesti je džabe, to je kapitalizam").
Tranzicija, kriminal, korupcija, uništene tvornice, neisplaćeni radnici, tajkunski poduzetnici koji pljačkaju narod pod izlikom "obitelj, pravda, istina i sveta hrvatska država", a bliski su političkoj vrhušci i nedodirljivi za policiju i pravosuđe...
Čini se da je Grlić bio na valnoj duljini s Mladenom Đorđevićem ("Radnička klasa ide u pakao"), posebice kad netko spomene riječ "demoni", premda "Svemu dođe kraj" tek u finalu koketira s filmom strave. Priča prati odvjetnika Maksa Pintera (Živko Anočić; "Escort") kojemu je dozlogrdilo zastupati poduzetnika Dinka Horvata (izvrsni Boris Isaković; "Quo Vadis, Aida?").
Zaslugom Maksa i njegova advokatskog partnera (Janko Popović Volarić), Horvat je oslobođen optužbi za umorstvo dvojice radnika iz mesnoprerađivačke tvornice koju je upropastio, a zakoračili su na njegov posjed jedne noći. Radnici nisu bili naoružani i to nije bila nužna samoobrana, zbog čega Maks doživi buđenje morala i prozove Horvata na proslavi njegove oslobađajuće presude, pred društvenim uglednicima poput premijera i nadbiskupa.
Kad sretne nekadašnju ljubav, "femmefataleovsku" Ninu (dojmljiva Jelena Đokić), koju proganjaju loša sjećanja iz mladosti na Horvata, starog znanca njezina pokojnog oca, Maks odluči staviti sve na kocku kako bi pokušao istjerati pravdu do kraja u korumpiranoj sredini "garsonjere od države", "pripizdini iz koje svi bježe" zbog podržavanja likova poput Horvata.
To neposredno čini i subverzivni Grlić, izravno prozivajući i okomljujući se na vladajuću stranku ("Svih ovih godina glasate za njih") direktnim, "oporbenim" političkim trilerom, na trenutke pamfletistički intoniranim, tj. oslobođenim suptilnosti i alegorijskih čitanja između redaka.
Podižući glas pun srdžbe pa "kud puklo da puklo", Grlić podsjeća na Kena Loacha iz zadnjih triju filmova ("Ja, Daniel Blake", "Oprostite, mimoišli smo se", "Stari hrast"). Loachu je "The Old Oak" posljednji film, a i Grliću bi to mogao biti "Svemu dođe kraj", tempiran na 50. godišnjicu njegova prvijenca "Kud puklo da puklo" s kojim ga povezuje lik iz radničke klase s nadimkom Budilica (tamo Mladen Budiščak, ovdje Emir Hadžihafizbegović). Grlićev krug je zatvoren.