Vijest o iznenadnom odlasku Zrinka Ogreste (5.10.1958. – 3.7.2026.) zatekla je potpisnika ovih redaka pokraj Britanskog filmskog instituta (BFI) u Londonu, netom pred projekciju akcijskog trilera “Bolje sutra 2” Johna Wooa. Bilo je tu neke simbolike (institucija filma, kino).
Ogresta nije snimao žanrovska ostvarenja kao Woo i najviše se približio akciji s “Crvenom prašinom” (1999.), akcijskom kriminalističkom dramom nastalom i pod stanovitim utjecajem prvog “Ramba”, pronalazeći inspiraciju u istočnoeuropskim filmašima poput Krzystofa Kieslowskog i Zdeněka Svěráka, ne dalekoistočnim.
No, Ogresta je institucija, nacionalno blago, jedan od najbitnijih hrvatskih redatelja od devedesetih naovamo, čiji su filmovi nagrađeni s čak četiri Velike Zlatne arene, svakako naš autorski najpostojaniji filmaš, uvijek promišljen u pristupu i komunikativan prema zrelijoj publici.
Od prvog dugometražnog filma “Krhotine: Kronika jednog nestajanja” (1991.), nastalog u zoru stvaranja hrvatske države, Ogresta se suptilno nametnuo kao redatelj zainteresiran za pojedinca, ali u širem planu i društvo, specijalist za turobne egzistencijalne (melo)drame, pretežno društveno-kritičke, s likovima iz radničke klase, neuljepšanim pogledom na hrvatsku zbilju i tematikom postratnog i postkomunističkog tranzicijskog svagdana, a takav je ostao i do posljednjeg filma – “Plavi cvijet” iz 2021. godine.
Bio je to dojmljiv debi, fokusiran na disidentsku hrvatsku obitelj, s tada izazovnom i rijetko korištenom narativnom strukturom, osobito u domaćim okvirima (multiple vremenske razine). “Krhotine” su dobile nominaciju Europske filmske akademije za debi i osvojile Oktavijana za najbolji cjelovečernjak na premijernim Danima hrvatskog filma.
Izazovna, mozaična struktura krasila je i Ogrestinu ambicioznu gorku dramu “Tu” (2003.), apsolutnog laureata Pulskog festivala, ovjenčanu posebnim priznanjem žirija u Karlovym Varyma, ali i, simbolično, nagradom Krzystof Kieslowski u Denveru. Film je u altmanovskoj “short cuts” maniri bojio tmurnu sliku suvremene Hrvatske nakon poslijeratnog otrježnjenja i obuhvaćao više ljudskih, nasumično povezanih priča (razočarani veteran Domovinskog rata, mlada ovisnica o heroinu, usamljeni umirovljenik...).
Između ovih filmova Ogresta je pokorio Pulu i s “Ispranima” (1995.), još jednom dobrom socijalnom dramom s prstohvatom romantike s obzirom na priču o mladoj ženi koja živi s disfunkcionalnom obitelji i pokušava pronaći mjesto za vođenje ljubavi s dečkom vojnikom (gluimili su ih Katarina Bistrović-Darvaš i Josip Kučan). Sa spomenutom “Crvenom prašinom” uhvatio se ukoštac s tematikom privatizacije i koketirao s žanrovskim filmom.
Buket emocija
Svaki Ogrestin film iz devedesetih kvalitativno je nadilazio nerijetko nacionalistički obojenu dramsku konkurenciju. Iako mnogi smatraju da je Ogresta bio najplodniji do filma “Tu”, za ovog kritičara/filmofila njegov pravi uspon slijedi od “Iza stakla” (2008.) pa do “Plavog cvijeta”.
“Iza stakla” je predstavio Ogrestu i kao redatelja emotivnih, melankoličnih melodrama pričom o ljubavnom trokutu (Leon Lučev, Daria Lorenci, Jadranka Đokić) s tragičnim posljedicama, a “Plavi cvijet” to potvrdio. Fokusiran na sredovječnu ženu (Vanja Ćirić), razvedenu i potiho zaljubljenu u oženjenog šefa, “Plavi cvijet” složio je buket plavetnih emocija. Oba filma spadaju među najemotivnije hrvatske drame od devedesetih naovamo.
Sklonost artističkom eksperimentu Ogresta je pokazao na “Projekcijama” (2013.), njegovu najvirtuoznije režiranom, ali i najslabije primljenom filmu, koji se odigrava u jednom prostoru i u realnom vremenu, prateći seansu grupne psihoterapije i dajući presliku kolektivne hrvatske psihoze koja se u međuvremenu samo pojačala.
Tračak metafizičkog dodira iz “Projekcija” i “Iza stakla” Ogresta je potencirao u drami “S druge strane” (2016.), načelno provokativne premise o pokušaju revitalizacije ljubavi jedne žene sa suprugom ratnim zločincem, između redaka i narušenih nacionalnih odnosa, koja počiva na glumačkoj međuigri Ksenije Marinković i Lazara Ristovskog te završnom obratu.
Moglo je takvih filmova biti još. Krio je Ogresta još “plavih cvjetova” u svome buketu. U intervjuu za “Slobodnu” 2021. izjavio je: “Bio bih presretan kad bi se i meni posrećilo snimiti film o događaju iz naše novije povijesti, a koji nas je toliko obilježio, recimo o vukovarskoj bolnici; činjenica što nemam takav film u biografiji za mene je frustrirajuća.”
Također, otkrio je i kako je sa Živoradom Tomićem “temeljito radio na scenariju za novi film koji je prošao već dvije natječajne faze i sad je na onoj posljednjoj, proizvodnoj”, ali do snimanja, nažalost, nije nikad došlo jer mu je HAVC odbio projekt (taj i još barem dva), nakon čega se, shrvan time, prebacio u kazalište, režirajući predstavu "Mirisi, zlato i tamjan". Filmaš Ogrestina renomea nije zaslužio biti izopćen iz hrvatske kinematografije pred kraj života.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....