Imoćani, posebno oni koji su već duboko zašli u turistički biznis, ovih dana imaju razloga za veliko zadovoljstvo.
To se u prvom redu odnosi na članove brojnih obitelji koji su se okrenuli ruralnom turizmu iznajmljujući svoje nove, ali i obnovljene stare objekte gostima kojih je iz godine u godinu sve više, ali i turistički djelatnici koji su im svojevrsna potpora u cijeloj lijepoj turističkoj priči.
A ona je ove godine više nego bajna. U drugoj polovini studenoga ostvareno je i sto tisuća turističkih noćenja u imotskim kućama za odmor i u dva hotela. Možda će se ta brojka nekim sredinama s naše obale činiti beznačajnom, no za Imoćane je ona ogromna psihološka barijera koju je trebalo dostići, a do toga se došlo upornošću i velikim obiteljskim investicijama u izgradnju i opremanje vrhunskih turističkih objekata.
Sto tisuća nije puno? Hm, a pročitajte ovu brojku. Recimo 2012. godine, prije samo devet godina, u Imotskoj krajini zabilježeno je 5036 turističkih noćenja!
Tri godine poslije, odnosno prije samo šest godina, tek 15 tisuća, i evo nas na brojci od sto tisuća! Ogroman skok u tako malo vremena.
Drugi razlog zadovoljstva svakako je i činjenica da će sljedeće godine turistima biti na usluzi oko četiri stotine kuća za odmor (!!!!), što je do prije samo nekoliko godina bila nezamisliva brojka.
I to kakvih objekata... Svi odreda imaju otvorene bazene, neki i s grijanjem, pa jacuzzije, teretane, dječja i sportska igrališta, markirane pješačke i biciklističke staze... Ni to nije sve! Prema, doduše neslužbenim proračunima, vrijednost ovih imotskih turističkih objekata izgrađenih kreditima, ušteđevinom, pozajmnicama njihovih vlasnika, s cijelom luksuznom infrastrukturom, terenima na kojima su izgrađeni, doseže cifru i veću od 200 milijuna eura. I to bez besplatnog rada većine onih koji su to sami gradili.
I konačno, Imoćani očekuju i certifikat UNESCO-a kako bi njihove prirodne i baštinske vrijednosti ušle u sustav Geoparka Biokovo - Imotska jezera, a time i na svojevrsnu kartu svijeta koju osviješteni turisti posebno cijene. Kada se tome pridoda da je i imotska Camino staza već ušla u turističku ponudu, onda Imoćani ne moraju strahovati od turističke budućnosti.
Zapravo sve ovo što ste do sada pročitali uvod je u priču o čovjeku koji je prvi u Imotskoj krajini krenuo s turističkim uslugama, prvi obnovio staru kuću u ruralnom području i adaptirao je za iznajmljivanje, izgradio bazen za turiste, prvi ugostio strane turiste. Konačno i prvi koji se našao na vjetrometini pustih prigovaranja, ismijavanja i pribadanja i svega onoga svojstvenog malim sredinama kada se netko u takvoj sredini izdigne s nečim novim i neprovjerenim.
Šime Medvidović, a o njemu je riječ, mladi čovjek koji danas ima 54 ljeta, iz zaseoka Medvidovići, na južnim rubovima grada Imotskog, krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća kao mali dječarac krenuo je sa svojom obitelji i ostalim sumještanima iz starog zaseoka Medvidovića u brdima iznad Imotskog put polja i konačno lagodnijeg života. Za Medvidovićima su ostali rodna kuću predaka, napuštene kamene staje i sve ono što je tu činilo život stoljećima.
Prođe i Domovinski rat i Šime je, nastavljajući tradiciju vrsnih građevinskih majstora svoga zaseoka, krenuo sredinom devedesetih godina u posao građevinskog poduzetnika. Osnovao je tvrtku i dobio posao obnove ratom porušenih kuća diljem Hrvatske. Firma je rasla i u jednom trenutku na platnom popisu imala i stotinu radnika. I tako ti se Šime negdje 1997. našao u Istri, u zaleđu Poreča. Pozvali ga na ručak njegovi poslovni partneri.
- Tako je baš tu sve i počelo. Pozvali me prijatelji u jedno selo na ručak i tamo lijep restoran. Pitam sebe, pa što će tu i kome takav dobar restoran. Malo šetam selom i vidim ljudi rade na obnovi neke stare kuće. Kome i zašto, pitam se. Kako sam bio znatiželjan, pitam ih zašto i kome to rade, a oni meni odgovore - ovo je za budući seoski turizam. Bože moj, odmah mi kroz glavu prohujala slika moga napuštenog zaseoka s ostavljenim kamenim kućama, ručnim radovima mojih predaka. Ljepše su od ovih istarskih.
I tako se baš tu nešto prelomilo u meni. Dolazim u Imotski i kažem mom pokojnom ocu: Ćaća, idem ja gori u naš stari zaseok, idem obnoviti staru našu kuću, pojatu, one kamene objekte. Idem tamo ili živjeti ili iznajmljivati turistima. Kaže meni otac: Šime moj, nisi ti svoj, a upamti da će ti se i ljudi čuditi.
No, ja sam bio uporan. Već dolaskom u Imotski odredio sam jednu grupu mojih radnika koji su se jednostavno prebacili na novi posao, obnovu moje stare djedovine. A da ste vidjeli tek kada se saznalo da Šime obnavlja svoju staru kuću i da će tako dovoditi turiste. Koje li su tu samo bile poštapalice, zezancije, prigovori: "E ne zna di će s parama", "Šime je propuva". "Kada mu dođe i jedan turist, prije će pobjeći nego vode se napiti."
A tek kada sam započeo s izgradnjom bazena u okružju kuće. "Gradi Šime bazen za napojit vukove i lisice, kupat će se u njemu zmije i divlje patke kada budu zimi letile prema Imotskom polju."
I tako iz dana u dan, od početaka obnove u 1999. godini, punih šest godina koliko je trajala obnova. Tamo 2005. završavam obnovu tri lijepa stara objekta, uređen bazen, uređen interijer isključivo od domaćeg drva i kamena iz okružja moga zaseoka. Sada je i moj otac bio drugačijeg mišljenja.
"Šime, raduje me ovo što si napravio, jer će se ponovno vratiti život u moje napušteno selo", govorio je.
Zajedljivi komentari su se nastavili, a ja bi prijateljima samo kazao: Neka govore, ali mi samo nemojte govoriti njihova imena, bolje za njih. I tako završih sve to i onda sam sebi kazao: Šime, sada uživaj u toj ljepoti u korijenu svojih predaka.
Razgovarao sam i s našom Turističkom zajednicom, njezin direktor Luka Kolovrat imao je poglede identične mojima, postao sam prvi s takvim objektima za seoski turizam na turističkoj karti Imotske krajine, u jednom dahu priča nam Šime.
I onda nakon tri godine uživanja u svome radu na prvoj obnovi jednoga objekta u napuštenom selu Medvidovići, Šimi dolaze prvi gosti. I to Nijemci. Tako je započela era seoskog turizma u Imotskoj krajini.
- Došli Nijemci, jedna obitelj, ja kao pravi domaćin dočekao ih s teletinom i janjetinom ispod sača, s pršutom, domaćim mojim vinom, svaki dan i pored svoga profesionalnog posla bio im na usluzi. Ljudi ne mogu doći sebi. Ostali tri nedjelje i napisali recenzije da na ovakav lijepi primjer domaćinstva nisu naišli.
Onda došli Norvežani. Zamislite iz Norveške u moje staro selo gdje nigdje nitko živ ne dolazi. Njima isto bio na usluzi, častio ih i kada su odlazili napisali su sljedeće: Bili smo u Poreču i Rovinju, potom Hvaru i Dubrovniku... I evo peta godina našega odmora u Hrvatskoj bila je u Dalmatinskoj zagori, u jednom starom napuštenom selu.
I tu nam je bio i najljepši odmor. Preporučujemo svojim sunarodnjacima da i oni dođu i osjete to što smo mi osjetili. Potpisali se svih njih osmero, dvije obitelji iz njihova glavnoga grada Osla.
I tako sam vam ja vidio da mi imamo nešto lijepo i neponovljivo, a da to i ne vidimo i ne znamo, već nam oči otvaraju ljudi iz zemalja visoke civilizacije. I tko onda ne bi nastavio s turizmom na naš domaćinski imotski način - govori nam Šime Medvidović.
E, sada tamo iza 2010. po Imotskoj krajini počele su nicati lijepe kuće. Većina njihovih vlasnika oslanjala se na Šimin primjer, a Šime ih je educirao i uporno ih gurao na investicije u što bolju ponudu.
- Da, pitali su me mnogi. Ljudi su htjeli investirati, uložiti svoj mukom stečen novac i trebao im je savjet. Svima odreda sam rekao da Imotska krajina, posebno naši predjeli u prirodi, miru i tišini, imaju itekakve prednosti baš za razvoj seoskog turizma.
I evo vidite što sve danas imamo. Kažete da će sljedeće godine biti oko 400 objekata u funkciji. Pa to je predivno. I u mom starom selu četvero mojih susjeda počelo je s obnovom kuća.
Moje selo ponovno će oživjeti i to me raduje. Tvrdim sada iz svoje perspektive da upravo ovakav pristup turizmu, na imotski način, s lijepim i odlično opremljenim objektima, u okružju netaknute prirode, ima budućnost i gosti to cijene.
Kod mene su bili i Šveđani, Poljaci, Francuzi, Englezi, Nijemci, Bog će znati odakle sve, a počeli su dolaziti i naši turisti. A to je već više nogo dobro.
Razmišljam sada i o otvaranju jednoga restorana i pizzerije u Medvidovićima. Treba poboljšati ponudu. U moju kuću za odmor dolaze i svati, mladenci, hoće provesti svoje radosne trenutke u miru. Nitko im ne smeta, imaju sve na usluzi.
Ljudima danas trebaju mir i dobra usluga i ja ću nastaviti s tim. A koliko vidim po recenzijama gostiju, zadovoljni su i s uslugama mojih Imoćana iz drugih dijelova Imotske krajine.
I konačno, uz sav ovaj luksuzni ugođaj i sve sadržaje koji su im dostupni, uz odličnu domaću spizu i osmijeh domaćina, Imotska se krajina može profilirati u top destinaciju, a mladim ljudima garantirati i opstanak.
E, i za kraj još nešto, prišapne nam Šime, treba, ma, ne razmišljati, nego već sutra započeti s poboljšanjem takozvane turističke infrastrukture, i to one da se gostu ponudi nešto i izvan moje ili kuće za odmor mojih Imoćana. A to znači da bi se sada trebala uključiti pamet i dati ideje što im ponuditi a da tu potroše svoj novac namijenjen svom odmoru. Razumijete.
Eto mladima šanse. Sada imaju i brojne poticaje iz EU fondova. Ja ih nisam imao, sve sam ovo sam napravio, ali ću i ja sada tražiti poticaje. Isključivo da ugodim gostima - veli Šime.
I tako, vratio se Šime iz Istre u pravo vrijeme. To ne znači da se i bez njega ne bi Imoćani okrenuli seoskom turizmu, ali, ruku na srce, njegov primjer upornosti ipak je u neku ruku bio presudan za lijepu priču koja se danas događa u Imotskoj krajini.
A vi, ako ne vjerujete da je sve ovo što smo napisali baš tako kako stoji u slovima i slikama, dođite pa se uvjerite sami. I guštaje.