Glumci su umrli točno onim redoslijedom kako su napustili obiteljski stol u sudbinskoj sceni: ostao je jedan od njih...

Sudbinski, glumci iz "Kuma II" ("The Godfather Part II", 1974.) umrli su točno onim redoslijedom kako su napustili obiteljski stol u flešbeku pri kraju filma Francisa Forda Coppole. Najprije John Cazale kao Fredo Corleone, pa James Caan u ulozi njegova brata Sonnyja i onda Robert Duvall, tumač odvjetnika mafijaške familije Toma Hagena. Za stolom je posljednji, sam samcat, ostao izuzetni Al Pacino, alias Michael Corleone. To je višestruko značajna scena za "Kuma II", filma jednako kompleksnog poput prethodnika, ako ne i kompleksnijeg. 

Scena pokazuje da je "The Godfather (II)" više od filma, remek-djelo kinematografije, glume i režije veće od života i smrti. Istovremeno, ona perfektno oslikava šekspirijansku tragediju film(ov)a, osjećaj nenadoknadivog gubitka, raspada obitelji, pa i lik Michaela koji do kraja "Kuma II" postaje tragičar i ostaje napušten, usamljen na vrhu mafijaške obitelji, vjerojatno najusamljeniji čovjek na svijetu do pojave Travisa "God‘s lonely man" Bicklea u izvedbi Roberta De Nira.

Coppola u tom momentu podsjeća na to da je otac, don Vito Corleone (Marlon Brando) "imao planove" za Michaela i "polagao velike nade" u njega, ali i da njegov sin isprve nije želio imati veze s mafijaškim poslovima. Preuzeo je biznis nakon očeve smrti i proširio ga od Las Vegasa do Floride i Kube ("Brzo se širite"), pritom izgubivši samoga sebe, svoju ljudskost, dušu, moralni kompas. Iskra u oku mladog Michaela iz prvog filma nepovratno se ugasila u drugome.

U njegovim očima svijetli samo mrak, potenciran mračnom fotografijom Gordona Willisa, s kamerom koja Michaela često suptilno drži u sjeni, kamo je trajno zašao. Oči su mu gotovo kao u morskog psa iz monologa kapetana Flinta u "Raljama" – "beživotne, crne, poput očiju lutke". Nije čudno da supruga Kay (Diane Keaton) kaže: "U ovom trenutku ne osjećam nikakvu ljubav prema tebi", odlučna da ga napusti.

Michael je hladan, proračunat ("Imam već plan..."), kontroliran, rezerviran. Nakon pokušaja atentata na njega i Kay, pred njim su, ako želi osigurati budućnost obitelji, velike odluke u vezi šefa floridske mafije Hymana Rotha (Lee Strasberg), svoga čovjeka Franka Pentangelija (Michael V. Gazzo) i vlastitog brata Freda s kojim će se konfrontirati u glumački posebno briljantnoj sceni.

"Nešto sam naučio od tate, nastoj misliti kao oni oko tebe", kaže Michael dok nastoji otkriti izdajicu u obitelji, a prije nego što izrekne mitsku "Budi blizak s prijateljima, s neprijateljima još bliži". Michaela nije više lako simpatizirati, za razliku od don Vita, osim možda kad bliskoj osobi dvaput bolno uzvikne: "Slomio si mi srce" u jednoj od najistrajnijih scena filma. 

Genijalnost Coppolina "The Godfather Part II" jest i u njegovoj narativnoj strukturi – u isti mah je nastavak i prednastavak (u oba slučaja ponajbolji u povijesti), prateći simultano i Vita u formativnim godinama, od dječje do odrasle dobi, od 1901. do 1917. i nekoliko godina dalje, te povlačeći paralele između oca i sina, nerijetko ih kontrastirajući. De Niro je podjednako sjajan kao Brando u ulozi, kanalizira sličnu energiju i auru, toliko da možemo zamisliti da se njegov Vito pretvara u onoga iz izvornog filma.

Vito prolazi put od Sicilije do Amerike i kao dječak je savršeno uokviren u prozoru s odrazom Kipa slobode u još jednom kadru za anale koji potvrđuje "Kumove" i kao priču o tzv. američkom snu, a nostalgični flešbekovi kamen su temeljac u slici i tonu (Nino Rota) za buduće dramske – gangsterske – epove od "Bilo jednom u Americi" do "Brutalista".

"Američki način života" eksplicitno je spomenut u filmu dok Coppola paralelizira Vitov uspon od sicilijanskog siromaha i imigranta do italoameričkog dona s Michaelovom propasti kad pokušava o(p)stati na vrhu mafijaške piramide. Obojica su ljudi privrženi obitelji za koju se i bore, ali Vito je uspio familiju zadržati na okupu, a Michaelova se raspada.

Vito je posezao za nasiljem kad je bilo neophodno i, recimo, smaknuo don Fanuccija (Gastone Moschin), penjući se preko krovova da bi ga dočekao u hodniku zgrade u sceni inspirativnoj Martinu Scorseseu za Bickleov krvavi pohod po stepeništu u "Taksistu", uključujući i jedan metak ispaljen u obraz.

No, suprotno Michaelu, koji ordinira u drukčijem razdoblju ("Vremena se mijenjaju"), Vito je bio toplija osoba, čovjek iz naroda za narod, imao je tihi autoritet i zastupao stare vrijednosti pa uz njegovu legendarnu "Dat ću mu ponudu koju neće moći odbiti" ravnopravno stoji "Znam uzvratiti uslugu".

Dihotomija prošlosti i sadašnjosti je fascinantna, kao i paralelizam (ubojstvo dvaju donova), a film reflektirajući oca i sina reflektira prednastavak i nastavak. "Nije lako biti sin", govori Michael kojeg će Vito u prošlosnom dijelu priče uzeti u ruke kao bebu nakon smaknuća Fanuccija i nekoliko godina kasnije držati u naručju dok klinac nevino mljacka voće. Rez s malog Vita na otoku Ellis 1901. na Michaelova sina u njegovoj dobi svodi cijeli film o očevima i djeci, tj. obitelji. *****