Kao dva najveća benda epohe, Guns N’ Roses i Metallica odradili su zajedničku stadionsku turneju po Sjevernoj Americi u ljeto 1992., obilježenu kaosom i kontroverzijama. Dvije i pol dekade kasnije, Gunsi i Metallica nalaze se na zasebnim ljetnim turnejama po Europi, u vrijeme kad njihovi albumi “Use Your Illusion I&II” i “Black” slave 35. godišnjicu. Od kaosa i
kontroverzija više nema ni “k”.
Pauza i steznik
Recimo, Gunsi su u svoje vrijeme bili s razlogom nazvani “najopasnijim bendom na svijetu” i ponašanje grlatog pjevača Axla Rosea bilo je krajnje nepredvidljivo – hoće li se pojaviti na vrijeme, skočiti u publiku i potući se sa zaštitarom da spasi obožavatelja ili čak nasrnuti na nekog fana, napraviti neki još veći incident, sve dok vokalno zvuči moćno kao avion u polijetanju i doseže nenormalne visine.
Godinama kasnije, Gunsi su pouzdani i startaju na vrijeme od 2016. naovamo otkako su se opet okupili u (približno) izvornom sastavu i lansirali megaturneju “Not In This Lifetime”, jednu od najprofitabilnijih u povijesti, a Axl više ne isijava opasnost s pozornice u amsterdamskoj areni “Ziggo Dome” kao nekoć kad bi otvarao “Welcome To the Jungle” manijakalnim vriskom prije uvodnog riffa “Do you know where the fuck you are? Wake up! Time to di-yeeeeeeeee...” i nepredvidljivost je više rezervirana za setlistu od blizu 30 pjesama.
Dakle, ponaša se sukladno godinama prema kojima su ovi impozantni bendovi dobrodošlo ironični. U jednom trenutku koncerta na stadionu Letzigrund u Zurichu pjevač i ritam gitarist Metallice James Hetfield je, odlazeći na kratku pauzu, rekao da ide namjestiti steznik u “backstage”, podsjećajući na Dannyja Glovera u “Smrtonosnom oružju 3”. Žestoki momci sada su stariji i ozbiljniji kao gospoda u zrelim godinama, debelo u šezdesetima, no još uvijek pune stadione/arene i nisu “prestari za ova sranja”, svirajući beskompromisno i kao da im život o tome ovisi.
Uzmimo za primjer Axla i, još više, Larsa Ulricha, bubnjara Metallice. Na trenutke se zabrinete da bi Axl mogao ostati bez daha kad gađa visoke dionice, a Lars doslovce izdahnuti na pozornici dok mlati po bubnjevima, ali oni ne posustaju i daju sve od sebe. Nema tu govora o nekoj “take the money and run” shemi. Da nije tako, Metallica u ovim godinama ne bi svirala dva-i-nešto-sitno sata, a Gunsi nevjerojatna tri, ponekad i kusur. Teški respekt. Setovi bi im komotno mogli biti svedeni na sat i pol, dva, kao većini veterana i skoro dvostruko mlađih sastava (npr. Coldplay).
Oba benda, koji nemaju nasljednike, guštaju u onome što rade, prenoseći gušt na publiku i vodeći je na putovanje od osamdesetih naovamo, ispunjeno bezvremenskim hitovima i (ne)skrivenim biserima iz bogate pjesmarice, održavajući usput i lekciju iz povijesti hard rocka/heavy metala. Stječe se dojam da Gunsi nadoknađuju “izgubljene godine” (od kraja “Use Your Illusion” turneje 1993. do početka “Not In This Lifetime” 2016.) kada nisu svirali u sastavu Axl, gitarist Slash, basist Duff i klavijaturist Dizzy Reed, kojemu je bio rođendan na dan prvog od dva koncerta u Amsterdamu.
Pomahnitali vlak hard rocka
Zato praktički i nisu stali od “reuniona” velike trojke. Konstatni “touring” neminovno je ostavio traga na vokalu Axla, rođenog sad već davne 1962., tim više što je uz masivne turneje s Gunsima paralelno davao glas do daske pjevajući i za AC/DC. No, Axl je (tjelesno već nekoliko godina opet stesan) i dalje na nekih 70-ak posto vokalnog kapaciteta i još može glasom naježiti fanove, ne zvučeći uživo ni blizu loše kako vas neki žele uvjeriti, podastirući YouTube snimke upitne kvalitete i sprdajući ga da je Mickey Mouse.
Ako se povremeno napreže ili zašteka kod ekstremno visokih nota, karakterističnih za diskografiju Gunsa, što se dogodilo na “You Could Be Mine”, “Shadow Of Your Love” i himničkoj “Paradise City”, otpjevanoj na samom kraju trosatnog koncerta, njegov široki raspon glasa od gotovo šest oktava omogućava mu da se prebaci u niži registar i kombinira ga s višim, a tad zvuči poprilično sjajno, takoreći iz najboljih dana, kao na “Mr. Brownstone”, “It’s So Easy”, “Bad Obsession”, “Live and Let Die”, “Patience”...
Za razliku od proteklih godina, sa setliste su maknute neke pjevački iznimno-iznimno zahtjevne pjesme s albuma “Appetite For Destruction” (“My Michelle”), “Use Your Illusion I” (“Coma”) i “Chinese Democracy” (“Better”), što Axlovu vokalu ide u prilog, kao i produženo soliranje Slasha ili Richarda Fortusa, tj. “jamming” benda čvrste ritam-sekcije (novi bubnjar Isaac Carpenter bolji je od prethodnika Franka Ferrera) na “Rocket Queen” i “Double Talkin’ Jive” da pjevač malko odmori glasnice.
Udubljenog u solaže, Slasha je milina slušati kako svira i improvizira (“Voodoo Child” Jimija Hendrixa kao “outro” na “Civil War”), dok njegove “killer guitar melodies” (introspektivna “Estranged”) zvuče apsolutno perfektno u divnoj “Sweet Child O’Mine” i “November Rain”, dajući zvuk starih Gunsa i novim pjesmama (“Nothin’”, najveći favorit od recentnih singlova) i onima koje nije odsvirao u studiju (“Chinese Democracy”, “Sorry”).
A kad izgleda da bi epski koncert mogao izgubiti momentum, tijekom izvođenja obrada (“Slither” Velvet Revolvera, “Junior’s Eyes” Black Sabbatha u čast Ozzyju, izvanredno otpjevana “Wichita Lineman”, punkerski žustra “New Rose” s Duffom u vokalnoj ulozi), koje su oduvijek forte Gunsa (“Knockin’ On Heaven’s Door” za kolektivni refren), Gunsi eksplodiraju s glasnim “Appetite” klasicima, od rijetko svirane “Think About You” do “Nightrain” kao utjelovljenja pomahnitalog vlaka hard rocka.
Zajahati munju
Glasnoća i eksplozivnost karakteriziraju i Metallicu, kako se i očekuje od teškometalnih prvaka. “Ne ideš gledati Metallicu i tražiti od tih ‘fuckera’ da stišaju glazbu”, rekao je Quentin Tarantino. Već godinama Metallica otvara koncert ikoničkom skladbom “The Ecstasy Of Gold” Ennija Morriconea iz vesterna “Dobar, loš, zao”, što je ekvivalentno filmofiliji Gunsa u uvodu antiratne “Civil War” (citat iz “Hladnorukog kažnjenika”, još jednog klasika kinematografije šezdesetih).
Kadrovi iz filma vrte se na videozidovima postavljenima oko cirkularne paukolike pozornice, nalik U2-ovoj s turneje “360°”, izazivaju ježenje i podižu uzbuđenje početka koncerta, pripremajući teren za oštre prve riffove pjesme “Creeping Death” s drugog albuma Metallice “Ride The Lightning”.
Naelektrizirana Metallica je zajahala munju i nastavila gromovitom “For Whom The Bell Tolls” s istog albuma. Bend je uigran: Hetfield zvuči prilično snažno, Ulrich čekića po bubnjevima, Kirk Hammett rastura gitaru, a basist Robert Trujillo pokazuje se kao sve dostojniji nasljednik Cliffa Burtona i Jasona Newsteada.
Pakleni ritam benda, zadan prvim dvjema žesticama, popuštao bi periodičkim uvođenjem novijih pjesama “Cyanide” i “The Day That Never Comes” s albuma “Death Magnetic” te “Lux Æterna” sa “72 Seasons”, koje baš i nisu zaživjele kod fanova kao klasici s prvijenca “Kill ‘Em All”, “Master Of Puppets”, “... And Justice for All” i “Black” (najzastupljeniji na setlisti), a nemaju pirotehničke efekte kao vatrena “Fuel” s podcijenjenog “Loada” za ekstra ushit publike.
Ipak, kad bi se Metallica vratila u dalju prošlost i odvirala stvari sa starijih albuma (“Seek & Destroy”, “Master Of Puppets”), koncert bi poprimio višu dimenziju i publika bi proključala, posebno nakon što su u jednom momentu divovske lopte za plažu doletjele u auditorij. “Nothing Else Matters” i “The Unforgiven” potvrđuju da hardrokeri i metalci rade ponajbolje balade (nedostajala je “Fade To Black”).
Eruptirajuće izvedbe ultra heavy pjesama “Harvester Of Sorrow” i “Sad But True”, vjerojatno najžešćih stvari iz Metallicina kataloga uz nažalost neodsviranu “The Thing That Should Not Be”, idu u vrhunce večeri, kao i monumentalne “One” i “Wherever I May Roam”, osobno oduvijek bolja/draža od megahitoidne “Enter Sandman”, sačuvane za sami kraj koncerta.
Gledajući/slušajući Metallicu prvi put nakon Praga 2008., potpisnik ovih redaka se podsjetio koliko mu je i ovaj bend bio važan u formativnim godinama i pomislio kako se nipošto ne smije ponoviti ovolika pauza do idućeg susreta. Treba učestalije pohađati koncerte Metallice, baš kao i one od Gunsa, dokle god sviraju. Jednom kad prestanu svirati, više ništa neće biti isto u svijetu rock i metal glazbe.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....