Poznati splitski nakladnik i sveučilišni profesor prava je pjesnička duša - Miro Radalj pokazao svoju nepoznatu stranu

Dr. sc. Miro Radalj poznat je u hrvatskom javnom životu kao uspješan knjižar i nakladnik, direktor nakladničke kuće Verbum te sveučilišni profesor na trima sveučilištima: u Mostaru, Splitu i Zagrebu. Poznat je i kao kulturni djelatnik te dugogodišnji ravnatelj međunarodne manifestacije "Dani kršćanske kulture". No malo tko zna da se iza ozbiljnog poslovnog čovjeka krije i istinska pjesnička duša.

Sada je to postalo poznato "urbi et orbi" jer je najboljom pjesmom Večeri novih skladbi na 60. Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu proglašena "U raju je sebi primi", za koju je stihove napisao upravo Radalj, glazbu skladao Blaženko Juračić, a izvela ju je muška klapa Bošket.

Nagrada se poklopila s izlaskom notne edicije skladbi za klapsko pjevanje, čiji su autori Radalj i Juračić, a koja će također biti predstavljena u Omišu. Zbirka sadrži trideset i tri skladbe za muške i ženske klape, nosi naslov pobjedničke pjesme "U raju je sebi primi" te je podijeljena u tri cjeline: ljubavne pjesme, duhovne pjesme i pjesme o životu u našem podneblju. Većina skladbi napisana je na srednjodalmatinskom dijalektu, a zbirka je tiskana u nakladi Festivala dalmatinskih klapa Omiš.

Lani je na Omišu prvi put izvedena vaša pjesma, a ove ste godine osvojili prvu nagradu; odličan početak i priznanje!

– Festival dalmatinskih klapa u Omišu za mene je mnogo više od glazbenog natjecanja. To je mjesto na kojem se već šest desetljeća čuva i oblikuje jedan od najljepših izraza našega kulturnog i baštinskog identiteta. U Omišu se susreću glazba, stih, emocija, tradicija i osobiti vokalni izričaj koji svoje korijene vuče i iz pučkoga crkvenog pjevanja. Zato ovu nagradu doživljavam kao potvrdu da pjesma, kada je napisana iskreno i iz ljubavi, može pronaći put do ljudi.

Naravno, ona je i rezultat rada sveučilišnog profesora i izvanserijskog skladatelja, maestra Blaženka Juračića te naše suradnje s klapom Bošket, pobjednicima triju posljednjih finala Večeri muških klapa u Omišu. Bez lažne skromnosti, u tom sam tercetu najslabija karika, pa mi je ova nagrada i potvrda da barem nisam uspio bitno pokvariti njihovu kvalitetu i darovitost.

Stanka od devedesetih

Prve ste dvije zbirke pjesama objavili početkom devedesetih. Zašto je nakon toga uslijedila tako duga poetska stanka?

– Poeziju zapravo nikada nisam prestao nositi u sebi, iako sam je formalno gotovo prestao pisati. Život me, ne bez mojega pristanka, odveo u mnoge druge projekte: od nakladništva i knjižarstva do organizacije kulturnih manifestacija, znanstvenog rada i sveučilišne nastave. A prije svega u obitelj, koja je moj prvi i temeljni poziv. Sve sam to radio s velikom predanošću; drukčije, čini mi se, i ne znam.

Stihovi su za to vrijeme čekali, bez žurbe i bez namjere da ikada budu zapisani, a kamoli objavljeni. Taj svojevrsni post u pisanju i objavljivanju poezije ispunjavao sam pisanjem znanstvenih radova, knjiga i udžbenika, ali i priča za djecu koje su bile namijenjene i odraslima. To je bio moj literarni odušak, način da se ta vatrica potpuno ne ugasi.

Je li ova notna edicija nastala planski ili ste skladbe skupljali tijekom godina?

– Pisanje i skladanje dogodilo se u relativno kratkom vremenu, u manje od pola godine zajedničkog rada s maestrom Juračićem. Nakon jednoga, potpuno slučajnog, a ja bih rekao i providonosnog, susreta odlučili smo pokušati zajedno napraviti nekoliko pjesama za Festival u Omišu. Već prve skladbe jako su nam se svidjele i učinilo nam se da to ne bi smjelo stati na nekoliko pjesama. Tako smo odlučili pokušati napraviti cijelu zbirku novih skladbi.

Radili smo vrlo intenzivno i predano, a rezultat je ova notna edicija s 33 nove skladbe za klapsko pjevanje. Iako su pjesme nove, knjiga je zapravo plod dugog sazrijevanja obojice autora, ali i naše osobne, estetske i duhovne srodnosti.

Organska cjelina

Skladatelj Blaženko Juračić potpisuje glazbu svih skladbi u knjizi. Otkad surađujete?

– S Blaženkom Juračićem povezuje me dugogodišnje poznanstvo i međusobno povjerenje, a zahvaljujući ovoj suradnji i prijateljstvo. Kao nakladnik, u Verbumu sam objavio njegovu zbirku skladbi "O Crux, Ave, Spes Unica", a surađivali smo i na manifestaciji Dani kršćanske kulture.

Ono što me posebno privlači u njegovu radu jest sposobnost da stihove ne nadjača glazbom, nego da ih dodatno otvori: da im se prilagodi, prepozna ideju i emociju autora, naglasi ih, učini jasnijima i razumljivijima; da im služi, a da nad njima ne dominira. Njegove note prirodno prianjaju uz riječi i ostavljaju prostor da pjesma diše. Tada skladba, kako joj i ime kaže, doista postaje skladna: stihovi i glazba kao da nastaju istodobno, iz jedne glave i jednoga daha. Mislim da upravo zahvaljujući Blažu u našim skladbama ni tekst ni glazba nisu podređeni jedno drugomu, nego zajedno pjevaju kao organski srasla cjelina.

Jeste li pisali stihove misleći na klapsku izvedbu?

– Pjesme namijenjene uglazbljivanju imaju određene zakonitosti koje je dobro poznavati i poštovati kako bi skladba mogla biti melodična, čitka, jasna, pjevna i uglazbljiva. Odličan skladatelj može uglazbiti i logaritamske tablice, ali Blaža ipak nisam želio podvrgnuti takvom iskušenju. Zato sam, uz ideju i liričnost, pazio i na metriku, jasnoću, povremenu rimu, broj stihova i strofa.

Takve zadanosti nekima djeluju ograničavajuće. Smatraju da tada stihovi ne mogu slobodno letjeti, da su nužno ukalupljeni i predvidivi. Istina je da takav način pisanja otežava posao, ali ne može biti opravdanje za stihoklepstvo. Naprotiv, traži veću preciznost. Ovakvi stihovi svoj konačni cilj i puno ostvarenje imaju tek kad su uglazbljeni, pa ih ponajprije treba iščitavati kao nedjeljiv dio skladbe. U našem slučaju pjesma nastaje kao cjelina za sebe, ali do kraja prodiše tek kad dobije glazbu.

Klapska pjesma ima posebnu sposobnost da jednostavnošću izrazi ono najdublje. Bez instrumentalnih aranžmana, oslonjena ponajprije na ljudski glas i vokalni sklad, emociju prenosi neposredno. U njoj ima zajedništva, topline, nostalgije, vjere i pripadnosti; ima didova i pradidova, ali i unuka; ima budućnosti koja gleda kroz "konoćal" prošlosti, one koja poštuje temelje i na njima gradi.

Zato klapska pjesma nije samo glazbeni oblik, nego i način života. Mnogi je ne samo vole i uvažavaju, nego je i osjećaju kao svoju. A njezinu emociju često prepoznaju i oni koji nisu, kako bismo rekli, "u njoj resli".

Ljubav i duhovnost

Ljubav, duhovnost te mediteransko podneblje i život u njemu, tri su glavne cjeline ove zbirke.

– Zato što su to tri velika izvora iz kojih se napaja velik dio klapskoga stvaralaštva. Klapsko pjevanje a cappella kod nas ima vlastiti identitet, drukčiji od talijanskoga, premda mu je u pojedinim temama i ozračjima blisko. U tim se temama prirodno ostvaruje i većina mojih stihova.

Ljubav daje životu smisao, barem tako vele, duhovnost mu daje dubinu, a podneblje boju, miris i ritam. Sve što sam živio, susretao i osjećao na neki se način vraća tim trima tematskim krugovima.

Zašto ste kao pjesnički izraz odabrali srednjodalmatinski dijalekt?

– Zato što je to jezik mojega zavičaja i mojega unutarnjeg svijeta, ali i prirodan jezik klapske pjesme. Sve drugo u ovom bi slučaju djelovalo nakalemljeno i imalo bi teži put do slušatelja. Premda pišemo sami, u svojoj samoći ipak mislimo i na one koji će tu pjesmu čitati ili slušati, kao i na najbolji način da do njih dopremo.

Neke se emocije jednostavno ne mogu jednako snažno izraziti standardnim jezikom, i to je u ovom slučaju bogatstvo, a ne nedostatak. Dijalekt nosi boju, humor, toplinu i melodičnost koje su sastavni dio klapske pjesme. Njime ne želim čuvati samo riječi, nego i način života koji polako nestaje. Drugi književni oblici koje pišem prirodnije se ostvaruju u standardnom hrvatskom jeziku.

Različiti svjetovi na istom mjestu

U vama se susreću poslovni čovjek, nakladnik, sveučilišni profesor i komunikolog te književnik i pjesnik. Jesu li to odvojeni svjetovi ili se međusobno nadopunjuju?

– Na prvi pogled možda izgledaju kao različiti svjetovi, ali zapravo svi proizlaze iz iste želje: komunicirati ono što smatram vrijednim. U nakladništvu to činim knjigama, pomažući drugim autorima da njihove ideje i poruke pronađu put do čitatelja i možda oblikuju njihove živote. U nastavi to činim prijenosom znanja studentima, što me iskreno raduje, a u poeziji emocijom i ljepotom igre riječima.

Svaki od tih poziva obogaćuje i upotpunjuje drugi. Poslovno iskustvo uči odgovornosti, komunikologija razumijevanju ljudi, a poezija podsjeća da čovjek nije samo razum, nego i srce. A obitelj, koja mi je najvažnija, na neki način objedinjuje sve to: odgovornost, razumijevanje i srce.

Po kojem od tih poziva i zanimanja biste voljeli da vas ljudi jednoga dana najviše pamte?

– Iskreno, ovo pitanje doživljavam kao malu provokaciju. Ne namjernu, nego onu koja se poklopila s temom koja me trenutačno zaokuplja, jer upravo dovršavam roman o oholosti. Zato bih, u duhu toga romana, najradije odgovorio onako kako mi se čini najtočnije, a nadam se i iskreno: uopće ne želim da me pamte. Ništa od toga nije moje; sve je darovano.