Slovenski film "Bijelo se pere na devedeset" nastao je prema inspirativnom autobiografskom bestseleru Bronje Žakelj, o mladoj djevojci koja odrasta u osamdesetima obilježena gubitkom majke, ali odbija se prepustiti pesimizmu unatoč svemu. Film je bio veliki hit u matičnim kinima i krenuo je u kinodistribuciju po regiji, a na red je stigla i Hrvatska.
Od 2. srpnja "Bijelo se pere na devedeset" je u našim kinima, a dalmatinsku premijeru ima u splitskom Ljetnom kinu "Bačvice" uz gostovanje spisateljice/koscenaristice Žakelj, producenta Aleša Pavlina i glavne glumice. Ona je mlada slovenska zvijezda u usponu Lea Cok, prethodno poznata po filmovima "Istorija ljubavi" i "Prasica". Lea je dobila priliku glumiti s legendom ex YU i regionalne kinematografije Anicom Dobrom koja igra njezinu baku, a s njom je podijelila nagradu Zlatna mimoza na festivalu u Herceg-Novom.
Hvala ti, Anice
Kako ste reagirali kad ste doznali da ćete glumiti u istom filmu s Anicom i da će ona biti vaša filmska baka?
– Bila sam iznimno sretna i jedva sam čekala da se upoznamo. Od samog početka imala sam jako dobar osjećaj u vezi našeg odnosa – i s razlogom. (smijeh)
Jeste li je poznavali prije ovog filma?
– Nažalost, osobno ne. Tek kad mi je Aleš rekao da će Anica glumiti Dadu, malo sam istražila njezin opus. Ostala sam impresionirana koliko je svih ovih godina bila aktivna. Pomislila sam: "Znala sam da je zvijezda, ali nisam znala da je zvijezda takvih dimenzija!".
Kako ste s njom izgradili odnos unuka – baka? Jeste li kliknule na prvu?
– Sjećam se trenutka kada smo se upoznale na probama za film. Zagrlile smo se kao da se poznajemo godinama. Raditi s njom pravo je zadovoljstvo – iznimno je suradljiva, otvorena i nevjerojatno fokusirana, što jako cijenim. Uz to je prema svima na setu bila ljubazna i puna poštovanja. Najviše sam zahvalna što smo ostale u kontaktu i što dijelimo međusobno svoje uspjehe i izazove u ovim zaista posebnim vremenima.
Što ste od Anice najviše naučili kao glumica i kao osoba?
– Kao glumica, dobila sam potvrdu da svoj posao radim profesionalno. Imamo vrlo sličan odnos prema snimanju – za obje je to gotovo nešto sveto. To me umirilo i potvrdilo da je u redu svoj posao shvaćati ozbiljno. Istodobno sam kod nje vidjela da ozbiljnost može ići ruku pod ruku s lakoćom. Godinu dana nakon tog iskustva shvatila sam da je ta lakoća čak nužna kako bi život ostao spontan. A spontanosti nema bez opuštenosti. Hvala ti, Anice.
Kako ste reagirali kada ste s njom podijelili nagradu za najbolju glumicu?
– Bila sam neizmjerno sretna. Dijeliti nagradu s njom za mene je bila dodatna nagrada. Nije se radilo samo o potvrdi da sam dobro odradila svoj posao, nego i o tome da sam uz talentirane, iskusne i priznate umjetnice.
Jeste li pročitali knjigu prije nego što ste dobili ulogu ili poslije?
– Pročitala sam je već sljedeći dan nakon što sam saznala da je uloga moja. Ili, još točnije – da je uloga odabrala mene. Dok sam čitala knjigu, uočila sam mnogo paralela koje su se nizale iz stranice u stranicu.
Saznali ste da ste dobili ulogu baš na Valentinovo. Kakvi su bili osjećaji?
– Upravo sam se vratila iz šetnje i cijeli dan osjećala neku napetost. Kad sam na mobitelu ugledala ime direktorice castinga, kroz cijelo tijelo prošli su me trnci. Javila sam se, ona mi je priopćila lijepu vijest, a ja sam samo tiho uzviknula: "A!". Bila sam potpuno prisutna u tom trenutku, a istovremeno kao da sanjam. Nakon toga nazvala sam mamu, koja je reagirala potpuno isto. Ah, geni. (smijeh)
Kako ste doživjeli lik Bronje i kako ste se pripremali za ulogu koja je prilično zahtjevna?
– Bronja je prvi lik koji sam istinski razumjela srcem, a ne glavom. Prvi put sam ulozi pristupila drukčije – bez pretjeranih psiholoških analiza, jer poznajem svoj um: kad jednom izgradi određenu konstrukciju, teško od nje odustaje. Samo sam iznova čitala scenarij, lijepila papiriće i označavala svoj tekst. Znala sam da moram biti u odličnoj fizičkoj i psihičkoj formi, pa su sport, zdrava prehrana i puno odmora postali moj prioritet.
Koliko vam je olakšalo što ste bili u kontaktu s autoricom knjige Bronjom? Jeste li je mogli pitati baš sve u vezi lika?
– Bronji je bilo pomalo neobično što je nisam puno ispitivala o njoj i njezinoj obitelji. Knjiga je izvrsno napisana i osjećala sam da u njoj imam dovoljno informacija. Više sam je pitala o tadašnjem liječenju i tehnologiji. Na sva pitanja odgovarala je s velikim zadovoljstvom, a većinu vremena bila je i na setu, pa se njezina lijepa energija stalno osjećala. Nakon nekih scena rekla bih joj: "Ovo je stvarno moralo biti strašno proživjeti u stvarnom životu", jer sam osjećala potrebu izraziti joj suosjećanje sa svima koji prolaze kroz slične izazove.
Koliko ste vi i lik slične u doživljavanju svijeta? Imate li nekih podudarnosti i kojih?
– Mislim da dijelimo znatiželju i snažan osjećaj za pravdu. Obje se naljutimo kad vidimo nepravdu. Obje smo Rakovi, obitelj i odnosi su nam jako važni. Volimo planine, prirodu i životinje – obje imamo psa. Kao mlađe obje smo željele studirati medicinu. Moja je teorija da djeca koja imaju potrebu pomagati drugima vjeruju da liječnici pomažu najviše. To što nijedna nije završila medicinu zapravo je bio blagoslov. Danas znamo da ljudima možemo pomoći na mnogo načina – Bronja svojom pričom, a ja stvaranjem.
Bronja ne gubi nadu i optimizam, kakvi ste vi po tom pitanju? I koliko je uopće lako ne gubiti nadu i optimizam u ova vremena?
– Bronjina priča pokazala mi je da sam ponekad prebrzo odustajala. Shvatila sam da je nada jedno od najjačih oružja za očuvanje zdravog razuma i da moram biti postojanija. Danas je to velik izazov, osobito ljudima koji se bore s depresijom i kojima drugi govore: "Budi pozitivan". Tko ne bi želio biti pozitivan? Mislim da je jedini pravi lijek prisutnost – biti stvarno prisutan u svom životu, tijelu i okruženju.
Uz djecu s posebnim potrebama
Mogu li filmovi, gluma i umjetnost ulijevati nadu i utjecati pozitivno na duhovno zdravlje?
– Mislim da je osnovna zadaća umjetnosti prikazati konflikt s kojim se ljudi mogu poistovjetiti. Sljedeći korak je transformacija lika kao simbol neizbježnih promjena koje od nas traže da se prilagodimo i tako podignemo kvalitetu vlastitog života.
Jeste li očekivali da će film postati kinohit i što mislite da je najviše privuklo publiku?
– Bila sam svjesna da je riječ o velikom projektu, ali nisam mogla predvidjeti ovakav odjek. Veliku ulogu odigrali su vjerni čitatelji Bronjine knjige, koji su već bili spremni podržati film. Osim toga, film je imao odličnu promociju, a producent Aleš sjajno je vodio cijeli projekt kroz sve izazove.
Kako vam je bilo proživjeti život u Jugoslaviji osamdesetih kao netko tko je rođen 1995. godine? Koliko ste znali o Jugoslaviji prije snimanja filma?
– Iako sam rođena 1995., ipak sam odrasla okružena ostacima tog svijeta. Živjela sam u ulici (Litostoj) u kojoj su živjeli ljudi iz svih krajeva bivše Jugoslavije, pa su mi zajedništvo, druženja sa susjedima i taj poseban duh bili bliski. Prije nekoliko godina igrala sam i u predstavi "Jugoslavija, moja dežela" s kolegama iz Prijedora i Banje Luke, pa sam na pozornici osjetila puni "jugo" ugođaj.
"Bijelo se pere na devedeset" je, među ostalim, koprodukcija Slovenije, Hrvatske i Srbije. Film povezuje bivše države Jugoslavije, iako političari nastoje izazivati tenzije...
– Nemam poseban interes za politiku niti dovoljno informacija da bih je komentirala. Moj je posao stvarati. Ono što bih istaknula jest da su se zemlje bivše Jugoslavije ponovno okupile kako bi zajedno stvorile jedan film. To je najbolji dokaz da umjetnost povezuje.
Izrazili ste podršku studentima u Srbiji. Kako Slovenci gledaju na prosvjede u Srbiji?
– Više od podrške samim prosvjedima važno mi je podržati inicijativu studenata – njihovu sposobnost da se sami organiziraju, preuzmu odgovornost, budu kreativni i ustrajni u zahtjevima za transparentnošću i odgovornošću. Ne radi se o podršci bilo kojoj političkoj opciji, nego o poštovanju mladih koji sami izlaze na pozornicu i govore: "Možda svijet stoji na nama, ali mi ćemo odlučiti što vrijedi nositi, a što ne".
Koliko (ni)je lako biti mlada glumica u Sloveniji, posebno kao freelancer?
– Svaki početak je težak, ali zasad uspijevam platiti račune.
Za film "Jama" okušali ste se u ulozi koscenaristice. Je li to nešto čemu stremite ubuduće uz glumu?
– Redatelj je bio iznimno otvoren prema idejama glumaca, pa sam iskoristila priliku i zapisala ih scenarističkim jezikom. Time sam sebi dokazala da mogu i sama stvarati uloge, a ne samo čekati da ih netko drugi napiše. Volim pisati i ne isključujem mogućnost da u budućnosti napišem još nešto ako osjetim da je ideja vrijedna.
Uz nastupe u kazalištu, hvalevrijedno surađujete s udruženjem za djecu s posebnim potrebama. Kako je došlo do toga? Koliko vas to ispunjava?
– To me jako ispunjava. Ondje dobivam mnogo novih spoznaja, uvida i zahvalnosti za sve što imam. Sve je počelo spontano – tijekom apsolventske godine shvatila sam da imam slobodnog vremena. U Google sam upisala: volontiranje, djeca, posebne potrebe, Ljubljana. Četvrta poveznica bila je Društvo za kulturu inkluzije. Nazvala sam ih i isti dan otišla na teren. Danas surađujemo već osam godina. To su moji ljudi, a ja sam njihova.
Što volite raditi kad ne radite? Gledate filmove itd.?
– Zapravo rijetko gledam filmove. Priroda uvijek pobijedi. Najviše volim šetati, a ljeti uzeti dekicu, leći na travu i čitati ili jednostavno promatrati vjeverice i ptice. Volim biti uz rijeku, jezero ili more. Boravak u prirodi daje mi osjećaj slobode i lakoće.
Kakva su vam očekivanja od susreta sa splitskom publikom?
– Jako se veselim druženju, ali za svaki slučaj ništa ne očekujem. Tako se čovjek može ugodno iznenaditi, a izbjeći razočaranje. U Splitu su, dakle, šanse za lijepo iznenađenje gotovo stopostotne.
Jeste li već bili u Splitu? Hoćete li ostati koji dan?
– Naravno! Split je "najlipši grad na svitu". Nažalost, ovaj put nakon Splita putujemo na Brač pa dalje, tako da nećemo moći ostati dulje. Ali možda ipak nagovorim producenta. (smijeh)
Koji su vam planovi za ljeto? Godišnji odmor u Dalmaciji?
– Odmor u Dalmaciji za mene je uvijek bio prekrasan. Posebno mi odgovara filozofija "pomalo" – svi koji me poznaju znaju da sam često vrlo brza, čak i prebrza. U Dalmaciji se smirim jer znam da ništa neće biti brže nego što treba biti – bit će kad bude. Ovog ljeta prepuštam se trenutku, pa će samo ljeto i njegova inspiracija odrediti moje planove.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....