Mastersi su bili toliko omiljeni u osamdesetima da su u samo par godina, od 1984. do 1989., nadmašili i popularnost Ghostbustersa. Sjetimo se scene iz "Istjerivača duhova II" kad su klinci povikali He-Manovo ime nakon "ghostbusterskog" pitanja "Who you gonna call?". Igranje akcijskim figuricama He-Mana i Gospodara svemira jedna je od najdražih uspomena sretne djece osamdesetih, kao i čitanje stripova i gledanje "Masters Of The Universe" crtića, tj. filma s Dolphom Lundgrenom.
S popularnosti Mastersa jedva da su se mogli nositi i Transformersi, a He-Man je praktički bio muški odgovor na Barbie, ali po mjeri "sword & sorcery" heroja Conana i "space opera" junaka Lukea Skywalkera. Nakon što su Transformersi i Barbie dobili svoje novomilenijske filmove, došao je red i na Masterse.
"Gospodari svemira" ("Masters of The Universe") nastoje i djelomično umiju biti nešto između "Transformersa" Michaela Baya i "Barbie" Grete Gerwig, zabavan ljetni blockbuster i metafilmska dekonstrukcija/(re)kontekstualizacije brenda. Ipak, film redatelja Travisa Knighta ("Bumblebee") uspješniji je u prvome. Akcija je prilično raskošna i blještava, a boje vibrante u stilu SF-ova i fantazija osamdesetih, u čemu je kiksao odveć tamno snimljeni "Mandalorian i Grogu".
Knight u scenografiji i najboljim akcijskim "mač i magija" scenama preslikava crtiće/stripove u moderno ruho, budi dijete u odraslim gledateljima i postiže čarobni dječji osjećaj igranja Mastersima kad ste imali desetak godina, preplavljujući kino nostalgijom kad princ Adam podigne mač moći, uzvikne "Sive lubanje silom! Ja imam moć!" i pretvori se u He-Mana (Nicholas Galitzine solidno pokriva obje ličnosti junaka u dometu traženog).
Osamdesete pogođeno dominiraju i u zvuku "Gospodara svemira". Glazba Daniela Pembertona zvuči kao da je skladana u osamdesetima, posebno kad zagrmi hard rock gitara Briana Maya, a s njim u paketu dolazi suvišno ubacivanje Queenove pjesme "Princes Of The Universe" jer bolje je da se sačuvalo za novu verziju "Gorštaka" na kojeg se film referira kad policajci dobace Adamu "Kul mač, Highlanderu", premda je znatno bliži neozbiljnom, kičastom, campovskom duhu "Flasha Gordona".
U razdoblju kad mnogi blockbusteri bivaju premračni, vizualno i tematski, fino je vidjeti jedan ovakav vedar spektakl u svakom smislu. Međutim, film je istovremeno i "Thor Ragnarok" i "Thor: Ljubav i grom" – prečesto prelazi iz fantazijske akcijske komedije u autoparodiju, ali to ne radi uvijek samosvjesno odmjereno poput "Velike gužve u Kineskoj četvrti" i "Posljednjeg akcijskog junaka" pa bi mogao izazvati podijeljene osjećaje kod najvećih fanova zbog zbijanja šale s ostavštinom "Gospodara svemira".
Zgodan je štos da je Adam kao desetogodišnjak crtao slikovite likove sa svoga planeta Eternija da ih ne zaboravi i dao im živopisna imena nakon što ga je Čarobnica (pogođena Morena Baccarin) teleportirala na Zemlju, baš kao roditelji Supermana, kad je supernegativac Skeletor (iznimno uživljeni Jared Leto) izvršio napad na kraljevstvo njegova oca, kralja Randora (James Purefoy).
Ta imena, tipa Fisto koji je nazvan tako zbog šaketanja golemom metalnom šakom, mogu dati povoda za ismijavanje i (homo)seksualne aluzije, kao i He-Manov "veliki sjajni mač među bedrima", ali "Masters of The Universe" često dovodi u pitanje svoje korijene kao da ih se srami, što sakriva podsmijehom i tretira bogato nasljedstvo kao vic. Isto vrijedi i za tretman Adama/He-Mana, u skladu modernog doba.
Moglo se sagledati da je Adam gay iz ormara (odijelo roze boje) koji to prikriva pretvaranjem u He-Mana (ili je to njegov "coming out"). No, Adam je ovdje senzitivan pa i smotan tip da ga mora spašavati žena (vrlo korektna Camila Mendes kao Teela). Dijelom je takav i He-Man jednom kad se Adam nađe u njegovom mišićavom tijelu u stilu "body swap" komedije.
On aterira na letjelicu isplaženog jezika i pokušava riječima izgladiti konflikt sa Skeletorovim podanicima (odlično dočarani Trap Jaw) prije nego što nevoljko prihvati titulu "pravog muškarca". "Gospodari svemira" spremni su preispitati muškost/mačizam i na primjeru Duncana zvanog Čovjek-oružje (dobri Idris Elba), toliko da i lik Roboto dobiva ženski glas Kristen Wiig.
Znatno bolje prolaze zlikovci Skeletor i Evil-Lyn, odnosno "Masters of The Universe" u njihovom slučaju hodaju po tankom rubu samoparodije, ali ga ne prelaze. Leto kao Skeletor daje svoj pečat liku, objedinjujući najbolje od Franka Langelle iz filma i Alana Oppenheimera iz animiranog serijala, čak i Slobodana Milovanovića iz domaće sinkronizacije.
Alison Brie kao Evil-Lyn krade scene i gotovo da je oživljena iz crtića. Skeletor ima nečeg šekspirijanskog, iako ga film reducira na pukog negativca – "Zašto Skeletor radi to? Zato što je zao! Mora biti nešto više od toga... Ima lubanju umjesto lica!". Sive lubanje silom?! ***
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....