Skrušeno priznajem da sam bio jedan od onih (rijetkih) koji nije grintao zbog plaćanja televizijske pristojbe HRT-u. Ne zbog hipertrofiranog, no vraški dosadnog Dnevnika, još manje zbog komentara Stjepana Baloga i Drage Ćosića – zbog kojih sam se nekako naviknuo gledati prijenose utakmica Lige prvaka s isključenim tonom – ili petparačkih regionalnih programa na kojima su udarne vijesti bura, picigin, gužva na Dalmatini ili "teme" pobrane iz jučerašnjih dnevnih tiskovina. Pretplatu sam bez zvocanja plaćao zbog Trećeg programa.
Danas, pak, kad na ekranu ugledam logo HRT-a, ne mašim se za pištolj, nego za daljinac i hitro promijenim program. I nisam jedini jer, kako pokazuju meritorne brojke i slova, HRT više nitko ne gleda. Ali ga zato masno plaćaju.
Jadni servis
Da je nakon...