Uvjereni sam agnostik. Moji prijatelji ateisti zlobno bi rekli – "pičkica" koja nema petlje kazati da nema Boga. Oni skloniji politici možda bi me nazvali "domobranom". Kolebljivcem. Od onih koji baš ne vjeruju, ali, eto, "dopuštaju mogućnost".
Unatoč tome, javno priznajem, s vremena na vrijeme se molim. Kad je gusto, naravno. Nemam ni molitvenik, ni krunicu, a od molitvi znam samo ono što sam zapamtio na vjeronauku: Očenaš i Zdravomariju. Jesam li licemjeran u svojem odnosu prema Bogu?
Valjda jesam jer ga zazivam jedino kad nešto žicam. A mom Bogu – kako to veli jedan lik iz romana koji sam ovih dana dovršio – zacijelo nije lako sa mnom. Jer ja – kao i spomenuti fikcijski junak – psujem, molim se i galamim. No, jesam li zbog svega toga oličenje Zla? Jedan od onih koji svjesno ši...