Ima li tkogod kakav urođen ili stečen tjelesni ili duševni nedostatak, plemenita je zadaća i njega uključiti, učiniti vrijednim članom društva, da ne bude zapostavljen, odbačen, beskoristan, usamljen i malodušan. Socijalni radnici, psiholozi, defektolozi, ekonomisti, vlast i poslodavci ujedinjeno rade na zapošljavanju invalida.
Pa i ako nesretnici nemaju ruke ili noge ili pamet, da imaju ekonomsku neovisnost, da jedu svoj kruh, što se kaže, osjete dostojanstvo i sreću nekoga tko živi od vlastitog rada.
Nije to, ne treba ni napominjati, uvijek lako. I u naprednim i imućnim europskim zemljama, gdje je sustav čovječniji, invalidi su često nezaposleni i obespravljeni, građani drugog reda, pa što biste onda očekivali od gluhih, zaostalih zabiti poput naše. Ali, iznenadili biste ...