Ante Tomić: Josip Đakić je karijerni bogalj - živi kao kakav uspješni industrijalac, ali je, za ne vjerovati, invalid. Zar nije to predložak za film koji bi rasplakao milijune gledatelja?

Ima li tkogod kakav urođen ili stečen tjelesni ili duševni nedostatak, plemenita je zadaća i njega uključiti, učiniti vrijednim članom društva, da ne bude zapostavljen, odbačen, beskoristan, usamljen i malodušan. Socijalni radnici, psiholozi, defektolozi, ekonomisti, vlast i poslodavci ujedinjeno rade na zapošljavanju invalida.

Pa i ako nesretnici nemaju ruke ili noge ili pamet, da imaju ekonomsku neovisnost, da jedu svoj kruh, što se kaže, osjete dostojanstvo i sreću nekoga tko živi od vlastitog rada.

Nije to, ne treba ni napominjati, uvijek lako. I u naprednim i imućnim europskim zemljama, gdje je sustav čovječniji, invalidi su često nezaposleni i obespravljeni, građani drugog reda, pa što biste onda očekivali od gluhih, zaostalih zabiti poput naše. Ali, iznenadili biste ...