Kad se ono Ante Gotovina prije mnogo godina kojekuda po bijelom svijetu skrivao od Međunarodnog suda za ratne zločine, Miroslav Škoro sve je ponosne Hrvatice i Hrvate rasplakao pjesmom “Svetinja“.
Na koncertima diljem domovine i dijaspore visoko su se podizali plamičci upaljača kad bi krenula balada o strancima što pljuju i gaze sve što je našem čovjeku najsvetije. O dušmanima, “čudnim ljudima, čudnog imena“, Škoro je pjevao gnjevno i tužno, drhtavog glasa, osjećajno, misleći valjda na haašku tužiteljicu Carlu Del Ponte i bruxelleske birokrate što su od hrvatske vlasti nepopustljivo zahtijevali hapšenje našeg heroja, a ne zločinca.
Svetinjaaaaa
U bezbrojnim se prilikama svirala “Svetinja“, na stadionima i u sportskim dvoranama, na radiju, televiziji, na prosvjedima, d...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....