Mišljenja Uvik kontra

Uvik kontra

Damir Šarac

Damir Šarac: Bio sam protiv, ali sada sam za: obnovite Bajamontušu! Na Rivi nikad, ali nikad i nikad nećemo vidjeti ništa osim sadašnjeg bazena sa šporkom vodom...

'vječna' tema
Bajamontijeva fontana i spltska Riva oko 1910. godine

Sada još uvijek potiho, ali uskoro i na sva zvona ili u sve bubnjeve slijedi velika rasprava o obnovi Monumentalne fontane na Rivi koja odavno nosi naziv Bajamontuša – premda je to bio izvorni nadimak vode koja je nakon tisuću i petsto godina potekla Dioklecijanovim akveduktom od Jadra do grada.

Dva puta je splitsko Gradsko vijeće donosilo odluku o gradnji fontane, prve ideje o obnovi sežu iz osamdesetih godina, a kad je za potrebe snimanja Smojina Veloga mista 1979. postavljena gipsana replika podno Prokurativa, čitave obitelji dolazile su se fotografirati pred njom.

Neobičan je to i neosporan simbol nekadašnjega građanskog Splita, neizostavan motiv razglednica, plakata, prospekata, slika i obiteljskih uspomena. Njezina simbolika je moćna, preplavi emocijama i potiče rasprave čak i 72 godine nakon rušenja; dva najbolja prijatelja posvađat će se oko pitanja vratiti je ili ne vratiti je.

Argumenata je hrpa i na jednoj i na drugoj strani. Kad je naručena u Milanu 1880. godine, kod kipara Luigia Ceccona, trebala je predstavljati snagu i zajedništvo građana, koji su se vezali uz nju i samom činjenicom da su priloge za gradnju donirali svi slojevi, od biskupa do sirotinje. Kad je postavljenja svatko ju je i iz tog razloga smatrao svojom.

Smetao im fascio

S arhitektonskoga gledišta bila je kruna Bajamontijevih velikih infrastrukturnih projekata kojima je ovaj gradonačelnik Split iz priproste varošice pretvorio u moderni grad; klasicistička četvrt koju su činile Prokurative s kazalištem, pročelje crkve sv. Frane, Bajamontijeva palača i u središnjoj osi velika, kičasta fontana kao potrebna vertikala. Nije srušena barutom Drugoga svjetskog rata nego dvije godine kasnije, 1947., iz nejasnih razloga i po zapovijedi koju nitko još nije pronašao.

Kasnija tumačenja išla su za tim da je minirana i zdrobljena u tucanik kao simbol buržujskog vremena, te zbog liktorskog snopa – fascia na vrhu. No taj fasces postavljen četrdesetak godina prije negoli je zaživio fašizam, skinut je nakon kapitulacije Italije 1943. a sličnih je snopova, koji su od rimskog doba označavali slogu građana, ostalo na različitim zgradama iz 19. stoljeća, među ostalim i na fasadi narodnjačkog kazališta.

Tako je uskoro umjesto fontane na njezinu mjestu napravljeno – ništa. Okrugli bazen s vodom.

Meritum oko kojeg su se lomila koplja zadnjih dvadeset godina bio je: isklesati njezinu repliku ili dati priliku novom vremenu i današnjim umjetnicima. Kao i obično, sukob se ukopao kao u rovovskoj bitki Prvoga svjetskog rata.

Skupina intelektualaca okupljena oko inicijative za obnovu fontane, potpomognuta potpisima dvanaestak tisuća građana, već godinama dokazuje kako je replika izvediva. Pored skica kod njih postoji i jak emotivni moment: iz pepela podići nešto što je srušeno bez pravog razloga iz čistog totalitarizma, jer se moglo.

Drugi dio struke, u prvom redu konzervatori, protive se replici, tvrde kako takav komad urbane plastike nije bio toliko vrijedan da bi ga se obnavljalo u izvornom obliku. A i od pojma “replika” diže im se kosa na glavi, premda je niz povijesnih objekata u splitskoj povijesnoj jezgri rekonstruirano “prema pretpostavkama”, primjerice kampanel Svetoga Duje, Vestibul, Peristil, Srebrna vrata, srednjovjekovna crkva Sv. Andrije de Fenestris u jugoistočnom kvadrantu Palače, Biskupova palača...

Dakle, puno značajniji i monumentalniji povijesni komadi od Monumentalne fontane.

Vječni sukobi

Zamjeraju prijedlog obnove prema fotografijama, a nedavno je Hrvatski dom u Tončićevoj ulici potpuno obnovljen izvana, i još traje obnova interijera prema neusporedivo manjem broju fotografija, znači faksimilno, a na sličan se način rekonstruiraju i drveni izlozi trgovina u centru.

Dresdenska deklaracija iz 1982. godine dozvoljava faksimilnu rekonstrukciju pod uvjetom da je spomenik porušen naglim događajem, da se obnova temelji na sigurnim podacima o prvobitnom izgledu, te da značaj i vrijednost spomenika zaslužuju primjenu takvog postupka.

Prema inicijatorima obnove, Bajamontuša se uklapa u ove uvjete. Gradonačelnik Andro Krstulović Opara obećao je da će pokrenuti proces obnove, ali Hrvatsko vijeće za kulturna dobra Ministarstva kulture, koje bi trebalo odobriti ili zabraniti obnovu, odlaže donošenje konačne odluke.

Priznat ću, kao član gradske Komisije za spomenike i ulice nakon višemjesečne rasprave i suočavanja stručnih argumenata “pro i contra”’ prije trinaest godina, digao sam ruku za natječaj za fontanu, na kojem bi se biralo između novih rješenja ili replike. Pa tko pobijedi.

Danas bih glasao za faksimilnu obnovu. Ne stoga što ne bih volio suvremeno rješenje, već zato što sam uvjeren da na Rivi nikad, ali nikad i nikad nećemo vidjeti ništa osim sadašnjeg bazena sa šporkom vodom! Sada otprilike znamo koliko je ljudi za obnovu Bajamontuše, što joj ide u prilog, i tko je i zbog čega protiv.

A ljudi moji, donese li se neko novo rješenje, pa sad ga predložio i najveći živući kipar na svijetu, poznajući Split dignut će se trostruka bura, bacat će se svit pod bagere i sve će ić kvragu. Nećemo se nikada složiti ni oko čega. Uostalom, fontane, pa i stara Bajamontijeva, najčešće nisu neka veličanstvena umjetnička djela, one su kičasti ukras, dio uličnog namještaja, veće ili manje simbolike, a ova splitska je snažne simbolike i ne treba stvarati mirakule i padati u afane oko toga.

Već se mogla pet puta obnoviti, a dojam bi bio isti: zadovoljnih i nezadovoljnih otprilike jednako. Priča bi bila i zaboravljena jer bi se već odavno glođali oko novih kostiju. Ako će se podizati nove i suvremene fontane, neka se rade u novim kvartovima (naravno da neće jer će uvijek biti protivnika), a ovu zavrzlamu trebalo bi konačno presjeći.

Naslovnica Uvik kontra

VIŠE IZ RUBRIKE