Mišljenja Špurtilom i ostima

Špurtilom i ostima

Davor Krile

Izdaja

špurtilom i ostima

Mjesecima su čelni ljudi hrvatske vlasti šutjeli, okretali glave na plimu proustaških sentimenata i prepuštali osvjedočenom perjaniku antifašizma u svojim redovima – ministru kulture – da ih zastupa na projekcijama revizonističkih filmskih falsifikata, a potpredsjedniku Sabora Ivanu Tepešu na marševima za slobodu govora mržnje s Velimirom Bujancem. Bujančeva najdraža gošća predsjednica Republike na utakmici reprezentacije protiv Izraela jedina nije čula da pokličem „Za Dom spremni!“ odjekuje čitav stadion, te je s visoka odbijala novinarske molbe da se rutinskim komentarom kritički osvrne na tu malignu navadu, štetnu i za zdrav razum, i za obraz države, i za hrvatske interese.

Zavrtanje ruku

No, prošloga ponedjeljka u teren političkoga provincijalizma i tradicionalne vlastodržačke indolencije ulijeće neočekivan gost: posebni američki izaslanik za holokaust Nicholas Dean, u pratnji izaslanstva Svjetske židovske organizacije za restituciju. Kako su završavali njegovi razgovori s hrvatskim dužnosnicima, tako su gordi hrvatski suverenisti i reformisti jedan po jedan izlazili pred kamere, posipali se pepelom i papagajski osuđivali ustašku i zločinačku NDH s kojom današnja Hrvatska, naravno, nema nikakve službene ni dodirne veze.

Poniznost koju su pritom demonstrirali odavala je dojam da im je nasmiješeni Povjerenik za holokaust SAD-a iza zatvorenih vrata zavrtao ruke, a čim bi ih pustio oni bi izlijetali pravo pred kamere i mikrofone s pomno naučenim recitacijama.

Nije, međutim, trebalo dugo čekati da za novonastali problem sa „svjetskim židovstvom“ prvi ljudi države okrive udruge koje su ove godine odbile sudjelovati na jasenovačkoj komemoraciji – hrvatske, dakle, Židove i Srbe – te da ih optuže kako baš te hulje sramote Domovinu, politizirajući Jasenovac i manipulirajući njegovim žrtvama.

Time je čitava priča s reustašizacijom u mandatu ove Vlade došla do svojega paradoksalnoga vrhunca: trojica hrvatskih političkih muževa koji nikad u životu nisu bili u Jasenovcu i predsjednica koja tamo odlazi tako da je nitko ne vidi - vladajuća garnitura, dakle, pod čijim prešutnim pokroviteljstvom sveudilj divljaju jasenovački „revizori“ svih profila - optužili su manjinske udruge koje svake godine komemoriraju jasenovačke žrtve da su svojim odlukama o nedolasku na ovogodišnju službenu komemoraciju zapravo proizveli problem i društvene podjele.

Za sve su krivi 'izdajnici'

Nije kriva vlast koja drži štangu Bujancima, Sedlarima i Razumima, i kojoj u Vladi sjede negdašnji manekeni ustaških kapa, jednako kao što za Jasenovac nisu krivi oni koji su tamo ubijali, nego primarno oni koji su kasnije pogrešno brojili mrtve.

Za to što smo u svijetu iznova dospjeli na popise problematičnih zemalja odgovorni su, kao i uvijek, isključivo „izdajnici“ - oni koji na političko štetočinstvo javno ukazuju i koji se s njime ne mire iz osobnih i higijenskih razloga.
Kao nevjerodostojne golubove - prevrtače, međutim, trenutne vlastodršce nepogrešivo identificiraju njihovi vlastiti birači i dugogodišnji simpatizeri. Glumac Božidar Alić, slavan po mnogobrojnim šovinističkim ispadima, poručio je Kolindi Grabar-Kitarović da može zaboraviti na drugi mandat, jer je izjavom kojom je osudila ustaštvo počinila svoje političko samoubojstvo i pljunula na hrvatske grobove, a političkim mrtvacem nazvao je i premijera Oreškovića. U noći izborne pobjede hrvatske predsjednice Alić je, inače, televiziji davao posve oprečne izjave: da je sretan kao nikad u životu jer je njegova kandidatkinja „uvjerljivo pobijedila srbofilsku i četničku struju“.

Osjećaje uvjerenih neoustaša da ih je njihova vlast mučki izdala gotovo da se može rukom opipati. Na svu sreću, šef HDZ-a u Saboru u svojoj šarmantnoj verbalnoj ekspresiji precizno identificira najveću opasnost aktualnog domovinskog trenutka, a to je - obnova boljševizma.

Teror boljševika

Crvena neman iznova zijeva i samo što nije progutala Hrvatsku, a oporba i njezini kritičari bave se ustašoidnim opsjenama. Tomislav Karamarko nije, doduše, precizirao na kojim to domovinskim markacijama gromko odjekuje „Budi se istok i zapad“ i gdje su njegovi komunist-detektori sve locirali uskrsnuće druga Staljina.

Je li možda aludirao na uvođenje devetosatnog radnog dana koje je njegova Vlada očito inicirala pod pritiskom diktature hrvatskoga proletarijata? Jesu li to masovne čistke nepodobnih po medijima u stilu Lavrentija Pavloviča Berije? Je li to hiperprodukcija partijskih laži o tome kako će zemlju učiniti primjerenijom radnom čovjeku, osigurati mu pravo na zdravlje i smanjiti državnu birokraciju, kao i proračunski novac namijenjen strankama?

Ili se duh druga Staljina možda – kao u kakvom komadu Ive Brešana – nenadano ukazao na samome Trgu žrtava fašizma, pa za nedjelju navečer ponosno najavljuje svečanost dočeka rezultata neizvjesnih predsjedničkih izbora u HDZ-u, gdje dokazani antitotalitarist i demokrat vodi iscrpljujuću i mrtvu utrku sa svojom vlastitom sjenom?
Ne valja, ruku na srce, naprečac vrijeđati niti boljševike: čak je i lista Narodne Fronte na izborima 1945., za razliku od Karamarka, imala formalnu konkurenciju.

 

Naslovnica Špurtilom i ostima