Mišljenja Špurtilom i ostima

Špurtilom i ostima

Rat s kopirkom

Ovih se dana puno govori i piše o obrazovnoj reformi i budućoj školskoj lektiri, te spekulira o brojnim starohrvatskim i novohrvatskim piscima. Među dilemama jesu li nam kao čitalački orijentiri i literarni tumači svijeta važniji Marulić i Hektorović od Štulića ili Jergovića, ja nekako – sve s jednim okom na TV dnevnicima posljednjih dana – puno odsudnijim za zdrav razvoj naše djece smatram njihovo pravodobno upoznavanje s velikim djelom Ilje Arnoldoviča Fajnzilberga i Evgenija Petroviča Katajeva.

Rogovi i kopita

Ni slavni Iljf i Petrov, naime - baš kao ni braća Coen ili veliki George Orwell – ne bi uza svu svoju imaginaciju i poznavanje svemirskih raskoši političke sprdnje mogli lako zamisliti neke od likova kakve nam je iznjedrila zadnja izborna pobjeda, no barem bi ih dali izdaleka naslutiti nevinome naraštaju. Čak i ako izuzmemo Vladu koja je svjetski unikum - s dva potpredsjednika koja se ne slažu ni oko tajnih službi, ni oko smjena u MUP-u, ni oko ministra branitelja, ni oko ravnatelja dalekovidnice, ni oko svojih ovlasti, ni oko toga koji je danas dan, pa svaki za sebe jedan za drugim u Banskim dvorima organiziraju čak i primanja stranih uzvanika – udruga „Rogovi i kopita“ čuvenoga Ostapa Bendera aktualna je u Hrvatskoj jednako kao i u ruskoj literaturi za vrijeme postrevolucije.
Sjetimo se, primjerice, sinova poručnika Šmidta koji u „Zlatnome teletu“ profitiraju na račun lažnog, izmišljenog oca. Mornarički časnik koji je strijeljan u vrijeme prve ruske revolucije pretvoren je nakon uspjeha druge u nacionalni mit o herojstvu, što omogućava jeftinim prevarantima da – predstavljajući se kao poručnikovi potomci – u ime njegove slave za sebe sakupljaju profit po provinciji. Kako izbjeći da vas na jednog od sinova poručnika Šmidta ne asocira potpredsjednik Sabora Ivan Tepeš, ljuti domoljub, pravaš i bojovnik što se najglasnije zalaže za povratak nacionalnog dostojanstva, bolju domovinsku sigurnost i obavezno služenje vojnoga roka, a osobna mu arhiva otkriva da se sam potrudio služiti isključivo civilni?

Gdje si bio 2004.?

Od rujna 2004. do srpnja 2005., dok su mu se vršnjaci znojili po slunjskom i sinjskom poligonu i zatezali krevete da muha na rub poreže jajca, Tepeš je vojevao od devet do tri s vrlo neugodnom kopirkom u Ministarstvu europskih integracija, a onda hitao doma na ajngemahtec. Kad mu danas vidite busterkeatonovsku facu na televiziji ili u novinama dok zagovara stvaranje novoga naraštaja čvrstih i stabilnih muškaraca po hrvatskim vojarnama, kako s oduševljenjem ne pomisliti na devizu Ostapa Bendera „Ideje naše, a benzin – ili sinovi – vaši“?
Ili na onu Vlastimira Đuze Stojiljkovića: „Jao što ja volim pozorište, ali ne u svojoj kući!“ Suočen s drakonskim pacificističkim paradoksom u svojoj bojovničkoj biografiji, potpredsjednik Sabora Tepeš antiratnu je mrlju na svojoj domoljubnoj karijeri pokušao objasniti tvrdnjom kako je služio civilni vojni rok jer su to bila neka sasvim druga vremena. Da je znao da će mu ta činjenica danas imalo smetati, zacijelo ne bi. Po njemu, aktualna je situacija u svijetu puno nestabilnija nego kad se on odlučio na apstinenciju od puške: potencijalna žarišta sežu od Krima, preko Bliskog istoka, pa do Crne Gore.

Kako da vas takva briljantna elaboracija odmah ne sjeti scene iz „Zlatnog teleta“, kad se stanovitom Skumbrievču i sinu sudilo kao kulacima zbog predratnoga vlasništva nad apotekom. Pita sudac Skumbrieviča: „Jeste li vi imali apoteku prije revolucije?“ A Skumbrievič odgovara navlas jednako kao i potpredsjednik Sabora i šef HSP-a Ante Starčević Ivan Tepeš: „Jesam, ali otkud sam ja mogao znati da će doći revolucija? Nitko mi nije javio.“

Puzanje po blatu i miris baruta

Čitav naraštaj zakasnjelih militanata i lažnih domoljuba – a ima ih u redovima aktualne vlasti još i gorih od Tepeša, što su u jeku rata svoje bojovničke ambicije zadovoljavali slikanjem s proskribiranim simbolima umjesto suočavanjem s više nego opipljivim agresorom – nedvojbeno zaslužuje da im se što prije organizira velika humanitarna akcija „Dajmo da ratuju“.

Svi ćemo rado dati telefonski prilog da Tepeš i srodnici nadoknade propušteno. Puška i uniforma ti predstavljaju neponovljiv erotski doživljaj? Ložiš se na drnč, puzanje po blatu i miris baruta? Eno ti, kume, pa biraj: hoćeš li na Krim, hoćeš li u Siriju. Rješavaj potencijalnu ratnu ekspanziju na samome izvoru. Na raspolaganju ti je i čitava lepeza sukobljenih strana, uniformi, zastava i konfesija, a imaš i oružja svih kalibara.

Ne temelji li se, naime, revolucija na osobnome primjeru nego na pukoj demagogiji i poučku o gloginjama i tuđem veseljku, ona onda otvara vrata najjeftinijim manipulatorima i lažnim zaslužnicima. Umjesto efikasne države i zdravoga domoljublja, povijest naposljetku, baš kao u romanima Iljfa i Petrova, iznjedri golu satiru. U našem slučaju, doduše, s jednom uočljivom razlikom: prevaranti u romanima ruskoga spisateljskog dvojca iznimno su simpatični i šarmantni.

Naslovnica Špurtilom i ostima