Mišljenja Špurtilom i ostima

Špurtilom i ostima

Davor Krile

Kad u vojsku pođem ja...

Zagreb, 200216. Hrvatsko vojno uciliste, Ilica 256b. Dan otvorenih vrata Hrvatskog vojnog ucilista "Dr. Franjo Tudjman", zainteresiranim mladim ljudima predstavljene su mogucnosti obrazovanja i potrebni uvjeti za upis na Hrvatsko vojno uciliste. Na fotografiji: kadeti pokazuju naoruzanje. Foto: Damir Krajac/CROPIX
Odveć moderan po desničarskome ukusu je, primjerice, bio i novi zagrebački aerodrom, pa mu je odmah – radi kalendarskoga balansa – Vlada prilijepila službeno ime pokojnoga Vrhovnika, čovjeka opsjednutog sudbonosnim porukama i krojevima povijesti

Od desnih i konzervativnih stranaka se, istinabog, po logici stvari očekuje da društvo pomalo vraćaju u prošlost i prema buđavim, tradicionalnim, vrijednostima, no ovo što nam sustavno priređuje 13. hrvatska Vlada od osamostaljenja odavno nadilazi sve numeričke pegule i natražnjačke regule te po svemu spada u kategoriju nacionalnog vremeplova.

Neznano je iz kojega su je stavka svoje reformske biblije izvukli – ili iz kojega dijela gospodarskoga programa bavarskoga IFO instituta – no u javnost je kao zadnja spektakularno plasirana spasonosna ideja o obnovi duha negdašnje JNA u hrvatskom pakiranju, tj. o povratku građanske obveze služenja vojnog roka.

Dani drnča i broma

To što je obvezu vojnog roka ukinula baš HDZ-ova Vlada davne 2007. godine ne računa se: ionako je riječ o izdajničkom, proeuropskome HDZ-u kojim su dominirali prilivode, luftinšpektori i ljepodusi.

Bez obzira na to što smo članica NATO-a i što realne vojne ugroze nema nigdje na vidiku, romantičan uzdah oteo se iz junačkih prsa svakome pravom militaristu pri pomisli na povratak drnča, broma, regrutskih komisija, materijalno-tehničkih sredstava i drugih izvorno muških tema u svijet gay prideova, modnih mačaka i drugih suvremenih plačipički.

Ako vojni rok nešto i košta, pa što onda? Zadužit ćemo se, i mrski maršal je svojedobno govorio da pravoj armiji nikad ne smije ništa nedostajati. Kroničnu apolitičnost hrvatske mladeži također hitno valja ispraviti intenzivnom političkom nastavom, budući da smo svjedoci da građani na ulici i u institucijama ne prepoznaju aktualne vlastodršce te im počesto ne iskazuju ni elementarno poštovanje.

Saborski zastupnik HSP-a Ante Starčević Ivan Kirin tako je nekidan u kancelariju na riječkome sudu ušao preko reda, pa je na proteste okupljenih morao posezati za osionim izderavanjem na kritičare: "Znate li vi tko sam ja?"

Tko je Stevan Doronjski?

Sve slične nesporazume ubuduće bi se dalo riješiti pravodobnim educiranjem mladih generacija u vojnim učionicama: ako su nas nekad učili tko su Lazar Koliševski, Stevan Doronjski i Dušan Dragosavac, zašto ne bi i nova informatička pokoljenja jednom zauvijek i po pravilu službe zapamtila Ivana Tepeša, Milijana Brkića ili Peru Ćorića?

Otkriće takvih figura u Lijepoj je našoj ionako puno sudbonosnije od otkrića gravitacijskih valova: neka djeca znaju što ih sigurno ne čeka ako previše nada budu polagali u knjige. Nije bez vraga Mostov Miro Bulj nekidan u Saboru ispalio kako je od svih mogućih diploma u današnjoj Hrvatskoj ipak najvažnija ratna diploma.

Te hrabre i apsolutne istine ne bi se posramili ni komesari u negdašnjim narodnooslobodilačkim odborima, ni poratni agitpropovci u progonu kulaka i narodnih neprijatelja, a niti najzagriženiji partijci u kadrovskim i ideološkim komisijama Centralnoga komiteta. Dobro sad, možda od ovih zadnjih poneki i bi, ali tek negdje nakon 1975. godine.

Nije, zbog svega, nimalo pretjerano reći da naša unutarnja politika sve više podsjeća na History Channel, kao što nije nikakva tajna ni da u Vladi ima ministara koji uporno zagovaraju i puno intenzivnije kalendarske regresije: izlet u 1945., primjerice. Zlatko Hasanbegović svojim brojnim izjavama njeguje navlas iste ambicije kakve je imao i Michael J. Fox u slavnom filmu Roberta Zemeckisa "Povratak u budućnost": sjesti u vremenski stroj i ispraviti poraz iz 1945., "našu najveću nacionalnu tragediju".

Ideja je dostojna filmskoga remakea po čijem scenariju osvetnik sjeda u vremensku mašinu, slijeće u turbulentnu 1943., truje Simu Dubajića otrovnom šumskom muharom, nagovara britanskoga generala Scotta da potpiše ugovor o savezništvu s Ustaškom vojnicom te u hepiendu zajedničkim snagama uništavaju partizane i zaustavljaju napredovanje Crvene armije na svetoj rijeci Drini.

Sinopsis, doduše, koncepcijski odudara od čiste povijesti koju preferira aktualna vlast, ali tolikim slojevima historije kakve je naslagala u zadnjih mjesec dana ne bi fatalno naškodilo koje zrno moderniteta.

Odveć moderan po desničarskome ukusu je, primjerice, bio i novi zagrebački aerodrom, pa mu je odmah – radi kalendarskoga balansa – Vlada prilijepila službeno ime pokojnoga Vrhovnika, čovjeka opsjednutog sudbonosnim porukama i krojevima povijesti.

Smušenjaci i diletanti

Na tome slavnome mjestu, uostalom, 1996. je godine, po povratku s američkoga liječenja, Franjo Tuđman brutalno izvrijeđao sve svoje političke neistomišljenike, oporbenjake i medijske kritičare, nazvavši ih političkim diletantima, bezglavim smušenjacima te crnim, zelenim i žutim vragovima, a što je svakako politička baština dostojna trajne slave i demokratskog nezaborava.

Kad iscrpi sve povijesne motive represivne i militarne prirode – a što bi, s obzirom na raskoš naše riznice, moglo potrajati – Vlada bi možda mogla u očaju posegnuti i za kojom konstruktivnijom arhivskom idejom. Elektrifikacijom i industrijalizacijom zemlje, na primjer. Ili za izgradnjom autoceste Zagreb – Split?

Naslovnica Špurtilom i ostima