Mišljenja Špurtilom i ostima

Špurtilom i ostima

Davor Krile

Novinarstvo na djelu

ŠPURTILOM I OSTIMA
SPLIT,23/07/98 CEKAJUCI TRAJEKT U ST LUCI PUTNICI UBJAJU VRIJEME CITAJUCI NOVINE NA + 35 PHOTO MATKO BILJAK
U trenutku kad vam državni dužnosnici sve češće proizvode duboki sram, dobro je znati da se kao narod ipak imate kime ponositi

Ležala je ta slika tamo godinama, u arhivi Nacionalne i sveučilišne knjižnice, najvećemu hramu hrvatske kulture što ga je svojoj nezahvalnoj naciji bez velike pompe svojedobno podigao pokojni Stipe Šuvar. U katalogiziranim novinskim kompletima krila se zajedno s Hasanbegovićevim romantičnim tekstovima o šehidima i drugim hrvatskim mučenicima što su u Drugom svjetskom ratu junački umirali u obrani Domovine od Drine do Jadranskoga mora.

Ležali su svežnjevi „Nezavisne Države Hrvatske“, službenoga glasila HOP-a uređivanoga od zeta ustaškoga poglavnika dr. Srećka Pšeničnika, zajedno s imenom aktualnoga ministra kulture u impresumu lista, puna dva desetljeća iza ostakljenih fasada na kojima se reflektiraju vodoskoci Bandićevih fontana, i nadohvat ruke svima.

Lako dostupna priča

Karamarkovim i Brkićevim špijunima da ih maknu od očiju javnosti i zatru kompromitirajuće repove prošlosti. SDP-ovim komesarima da ih kopiraju, pohrane u vlastitu arhivu i sačuvaju za vlastitu političku municiju. Mostovcima, da ih kao uvjereni protivnici svake ideologizacije, jednom zauvijek unište i time zajamče nacionalnu pomirbu i tisućljetni mir.

Povjesničarima, pogotovo onima s nedavnoga popisa podrške Zlatku Hasanbegoviću, od kojih vjerojatno nitko nije upoznao rane radove svojega cijenjenoga kolege za čiju su osobnu, političku i znanstvenu čast javno jamčili…

Slučaj je, međutim, htio da ovu notorno kompromitirajuću biografsku sastavnicu novopečenog ministra – a zapravo lako dostupnu priču – nije otkrio niti sakrio nitko od tih silnih ešalona političkih tehnokrata, lažnih misionara, lovaca u mutnom i drugih zainteresiranih profitera; nije je otkrio niti itko od dežurnih perjanika slobode tržišta, nitko od glasnih libertarijanskih vitezova koji kao zastavu godinama nose parolu kako je ideja slobode javne riječi moguća samo ako je realizira privatnik uz pomoć plaćenih oglasa, uz dosta konspirativnih državnih dotacija sa strane.

Ministra kulture kao suradnika „Nezavisne Države Hrvatske“, nažalost svih navedenih, otkrio je nakon desetodnevnog istraživanja novinar dotiranog i neprofitnog medija Hrvoje Šimičević, trudbenik onoga dijela medijskoga spektra koji je prvom odlukom kontroverznoga državnoga činovnika brzopotezno prezren kao parazitski, suvišan, odavno zreo za likvidaciju i potpuno nepotreban.

Desna varijanta Maoove kulturne revolucije pod firmom bolnih rezova i nasušne štednje polomila je oštricu na prvome tkivu u koje je zasjekla – neprofitno novinarstvo je upravo na svojemu oholome egzekutoru dokazalo itekakvu društvenu opravdanost. Mi smo savjest ove zemlje, poručilo je novinarstvo, a ti si Hasanbegoviću istinski državni parazit koji je navukao dotirani komesarski šinjel usprkos, a možda i isključivo zahvaljujući suspektnome vrijednosnome sklopu.

U ovoj je dimenziji priče o Zlatku Hasanbegoviću, ako mene pitate, sadržana njezina najveličanstvenija poruka. Kape, pisanje za neoustaška glasila, izjave o antifašizmu-floskuli, tekstovi o imamu u službi SS handžar divizije i sav ostali kolorit koji ovaj manjinski Hrvat vuče za sobom kao tegobni identitetski križ od jučer su isključivi problem Tihomira Tima Oreškovića i njegovih bruxelleskih i inih toplih druženja.

Tiskanje što drugi neće

Iako je i budali već od početka jasno da s takvim teretom neće daleko, kako on sam, tako niti zemlja koju navodno vodi. Novinarstvo je, znamo još po slavnoj definiciji Georga Orwella, kad tiskaš ono što nitko drugi neće. Sve drugo su odnosi s javnošću, kao što su odnosi s javnošću i sve ono što sad naknadno slušamo s političkih govornica u funkciji obrane ili napada na Vladu i ministra Hasanbegovića.

Je li kapa HOS-ova ili ustaška, je li riječ o mladenačkim zastranjenjima koje mu valja oprostiti kao što je oprošten i kukasti križ britanskome Princu Harryju, je li jedini i najveći Hasanbegovićev problem s ustaškim zločinima to što su – kako je rekao u ritualnome odricanju od ranijega sebe – „opterećeni hipotekom poraza“?

Sve su to teme za ritualne dnevnopolitičke profitere. Svatko kome je krvna grupa istinsko novinarstvo ovih je dana, međutim, iskreno ponosan na hrvatske medije, dok po utrobama žurnalista predano kopaju uglavnom stranački propagandisti i režimski apologeti. Jednom je problem što ti je izdavač Srpsko narodno vijeće, a drugi put što ti je vlasnik porezni dužnik ili ovršitelj. Trećima je tvoj autorski kod podatak da ti je većinski dioničar kućni prijatelj s utjecajnim političarima, a četvrtima činjenica da tvoj medij dotiraju iz državnoga proračuna.

Kad se, međutim, razgrne sve te silne spinove, interesne komplote, optužbe na neviđeno i ostale naplavine demagogije kojima se medije svakodnevno zasipa, na kraju ostaje relevantno samo jedno: je li objavljena istina ili laž? Je li obranjen opravdan interes javnosti i razotkrivena društvena šteta?

Public release

Vjerodostojnost svakoga medija, a i novinara pojedinačno, ovisi samo o ovoj dimenziji njihova rada. Sve drugo, rekao bi George Orwell, je puki „public release“.

Novinar Vojislav Mazocco nedavno je otkrio da nam je ministar postao čovjek koji je dobio besplatno zemljište i kredit za gradnju kuće iako je bio stambeno zbrinut, koji je namjenski novac zadržao iako je na zemljištu sklepao samo daščaru i koji je u toj daščari k tome lažno prijavio prebivalište.

Novinar Hrvoje Šimičević je ni petnaest dana kasnije podastro nepobitne dokaze da nam je ministar kulture civilizacijska sramota, čovjek s prošlošću koja nam nigdje u Europi neće otvoriti nikakva vrata, osim možda prema opskurnim sijelima mađarskoga Jobbika.

U trenutku kad vam državni dužnosnici sve češće proizvode duboki sram, dobro je znati da se kao narod ipak imate kime ponositi.

Naslovnica Špurtilom i ostima