Mišljenja Parangall

Parangall

zlatko gall

WILCO Wilco Schmilco

Izvođač: WILCO
Album: Wilco Schmilco (Anti/Epitaph)
Ocjena: *****

Moglo bi se reći da je deseti album Wilca najavljen Tweedyjevim solo albumom otprije nekoliko godina, na kojem je snimio i minimalističke akustičarske skladbe realizirane u suradnji sa sinom. Velim "moglo" jer korijeni i Tweedyja i Wilca (a posebice ranije inkarnacije benda u Uncle Tupelu) mnogo su dublji i položeni duboko u plodno tlo "americane" te akustičarskog trubadurskog "storytellinga".

Bilo kako bilo, "Schmilco" je album koji, za razliku od smionih eksperimentiranja na recentnijim albumima, gdje se uskakalo i u vode krautrocka i jazza (kojem je, dakako, trajno sklon gitarist Nels Cline, koji je jedva koji mjesec ranije objavio i samostalni dvostruki instrumentalni jazz album), predstavlja ono "drugo" lice Jeffa Tweedyja i njegova benda. Dominantna akustična gitara ozračena folk-rockom naprosto je logičan izbor za izrazito osobne, ispovjedne, pa i bolne Tweedyjeve skladbe.

Album tako otvara "Normal American Kids" – tema koja bi se mirne duše mogla naći i na "Mermaid Avenue", znanom albumu suradnje s Billyjem Braggom na neobjavljenoj pjesmarici Woodyja Guthrieja. Tipičan folk-ugođaj naglašen pratnjom akustične gitare kojoj se – umjesto guste instrumentalne ornamentike – pridružuje tek nježno gitarsko akcentiranje, nastavlja se i na sljedećoj, nešto bržoj i ritmički bogatijoj, "If I Ever Was A Child", sjajnom country-folk broju s efektnim gitarskim solom i jednako uvjerljivim postupnim filanjima zvučne slike pozadinskim vokalima i instrumentima. "Cry All Day" je opet isposnički folk-broj ogoljen na "vožnju" akustičnih gitara, naglašen bas i ritam koji podsjeća na Cashov "boom chicka boom".

"Comon Sense" smiruje, no na posve čudan način sa svojim nepravilnim ritmom, gitarskim vezom koji je bliži eksperimentima iz vremena suradnje s Jimom O'Rourkeom negoli folku. Svakako, riječ je o najintrigantnijem i glazbeno najzanimljivijem broju albumu, novom dokazu slojevitosti Wilcove glazbene poetike. "Nope" je novi zgoditak zamišljen i odrađen – što ne čudi zna li se za utjecaj Beatlesa na Tweedyja – kao svojevrsna revizija "Come Together", u kojoj i vokal podsjeća na Lennona.

"Someone To Lose" također ima beatlesovski štih, posebice u iznenadnim uletima "harrisonovske gitare", no u vokalima i razigranom basu gotovo da ćete naći nešto i od T-Rexa iz zvjezdanih Bolanovih dana. Čudna kombinacija? Ne kada je u pitanju Wilco.

"Happiness" je spora poput najljenijeg reggaea i opet s mrvom Beatlesa te zanimljivim tekstom kojemu je simboličan nazivnik Tweedejeva poruka iz refrena: sreća ovisi o tome koga ćete okriviti. "Quarters" je istodobno robustan (zbog basa) i nježan akustičarski folk-broj u kojem je atmosfera glavno glazbeno oruđe, "Locator" nalik nekoj uvrnutoj americani iz garaže, sirova i moćna "Shrug And Destroy" opet nježna laganica na tragu McCartneyjevih balada iz vremena "bijelog albuma".

Na istom je tragu i sjajan zaključni melankoličan broj "Just Say Goodbye", a u sendviču dviju srodnih tema našla se glazbeno razigranija "We Aren't The World", začinjena karipskom zvukovnicom.

Wilco su svog "Scmilca" snimili na istim sessionima koji su podarili album "Star Wars", zacijelo zamišljajući dva albuma kao lice i naličje, kao yin i yang koji se smiješani najlakše i najlogičnije piju. No, "Schmilco" – po osobnom sudu superiorniji prethodniku – i sam zvuči savršeno kao jedan od boljih recentnijih projekata benda koji i uživo i u studiju čini čuda. Čista "peja".

Naslovnica Parangall