Mišljenja Parangall

Parangall

ZORAN PREDIN & MATIJA DEDIĆ Tragovi u sjeti

Izvođač: ZORAN PREDIN & MATIJA DEDIĆ
Album: Tragovi u sjeti 8(Aquarius Record)
Ocjena: **** 1/2 Najbolji croonerski album ikada snimljen na prostorima bivše države! Matija Dedić odavno je već stekao ugled brzoprstog jazz klavirista i sjajnog stilista koji bezgrješno prianja uz svaku glazbenu podlogu dajući joj svoj pečat.


Zoran Predin je pak, nakon fascinantnog opusa Lačnog Franza – jedne od najznačajnijih pojava u rocku, pa i popularnoj glazbi uopće na prostorima upokojene države – a potom i jednako uspješne samostalne karijere u kojoj se okušao i u gypsy swingu i klasičnom šansonijerskom formatu, nizom recentnijih samostalnih “trubadurskih” nastupa širom otvorio vrata jednom posve novom tipu minimalizma.

Naime, zbog sugestivnosti izvedbe i izražajnosti čudesnog vokala, svaka bogatija instrumentalna pratnja i ambiciozniji aranžmani doživljavaju se kao uljez i višak od kojeg doslovno može boljeti glava. Pitanje svih pitanja već na samom startu projekta kolaboracije mlađeg Dedića i Predina glasilo je: mogu li dvije tako jake autorske i izvođačke osobnosti zajedno? Pokazalo se ne samo da mogu nego da su naprosto idealan par.

Obojici suradnja uz uzajamni respekt koji briše potrebu “egotripanja” idealno odgovara, baš kao i odabrani, žanrovski rastresit materijal iz “bolje prošlosti” jugoslavenske glazbe. Jer, tamo gdje su se mnogi otkliznuli pokušavajući ili faksimilno skinuti original ili ga pak radikalno pretumbati u “novim čitanjima” s drugačijim žanrovskim/aranžerskim košuljicama, Matija i Zoran su se baš graciozno prošetali.

Bez ijedne sporne točke, zamjerke ili rezultata slabijeg od najviše moguće ocjene. Album otvara vremešni broj Đuze Stojiljkovića, veličanstvena melankolična balada “Još jedan prođe dan” uz savršen, organski spoj dubokog i emocionalnog Zoranova vokala i Matijine filigranske klavirske pratnje. Ako je stara uvodna tema mlađoj publici posve nepoznata, sjajna balada Parnog valjka “Jesen u meni” odavno je već opće mjesto domaćeg pop-rocka.

A s općim mjestima i nije baš tako lako jer su neminovne usporedbe s dobro znanim originalom. Dvojac je problem sjajno razriješio i osebujnim Zoranovim lijenim (jer on i dalje pjeva, reklo bi se, “kao da neće”), no opet duboko emocionalnim vokalom te Matijinim jazzy sitnovezom s vješto dodanim diskretnim pozadinskim vokalom i još diskretnijim “štrajhom”.

I još jedna velika pop-rock balada, Bregovićeva skladba “Te noći kad umirem” dobila je primjereno ruho. Štoviše, neka se fanovi Bijelog dugmeta ne uvrijede, u novom izdanju stekla je posebnu vrijednost. Matija je sjajan posao odradio i uvodeći maštovite orijentalizirajuće tonove u obradi Vajtine “Azre”, a na albumu su, dakako, posebno zanimljive neke pomalo neočekivane obrade.
Posebice kad je riječ o temama čiji su “trajnožareći” originali upečatljivi zbog osebujnih izvedbi. Tako je “Magla” Josipe Lisac sjajno “prevedena” na pospanu šaputavu baladu s novim nabojem senzualnosti, baš kao i Čolićeva “Ti si mi u krvi”. Čak su i Đoletova “Priča o Vasi Ladačkom”, pa i Oliverov “Galeb i ja” bljesnuli nekim novim (neočekivanim) sjajem, ne želeći se, naravno, natjecati s originalom, već tražeći neke druge slojeve.

Što od jedanaest pjesama s albuma posebno izdvojiti? Izbor u savršeno uravnoteženom materijalu moguć je samo ako je izrazito osoban, pa je i moj najdraži trenutak albuma sjajna Predinova generacijska (i autobiografska) tema “Šta bi mi bez nas”; skladba koju sam oduvijek želio posvojiti i kao osobnu emocionalnu himnu! Ako ni zbog čega, ono zbog redaka o “bandi starih kretena” koji su “u raljama novih vremena” ili “generacija stripova na hladnoj pivi, sretni bez razloga još uvijek smo živi”. I te kako!

Naslovnica Parangall