Mišljenja Međutim

Međutim

Ivan Ugrin

101 svetac Hrvat je i Dalmatinac

Mons. Nikola Eterović, apostolski nuncij na službi u Njemačkoj, rodom s Brača, iz župe svetog Jeronima u Pučišćima, ovih je dana u Zagrebu predstavio svoju netom objavljenu knjigu u nakladi Kršćanske sadašnjosti, koja nosi naslov “Sveta Stolica i Hrvatska”.

U jednom poglavlju knjige nazvanom “Hrvatski sveci i blaženici”, nuncij Eterović navodi kako Crkva u Hrvata časti stotinu svojih svetaca i blaženika, točnije stotinu i jednog, te ih je podijelio na one koji su proglašeni prije i poslije uspostave Kongregacije za kauze svetaca, a nabrajanjem, počevši od mučenika svetog Venancija od stoljeća trećeg do naših dana i još jednog u plejadi mučenika na ovim našim prostorima, blaženog Alojzija Stepinca, na svoj način htio je naglasiti kontinuitet odnosa Hrvata i Vatikana i kroz ovu svetačku dimenziju.

U stvari, ako bismo htjeli biti precizniji, ne radi se samo o hrvatskim svecima i blaženicima, nego i onima koji su bili podrijetlom ili su živjeli u Dalmaciji, ondašnoj provinciji Rimskoga Carstva, koju u svojim poslanicama spominje i sveti Pavao, apostol koji je jedan od najzaslužnijih vjerovjesnika Evanđelja izvan granica Palestine, u kojoj se rodio, živio, bio mučen i pokopan, te je treći dan uskrsnuo od mrtvih sam Bogočovjek Isus Krist.

Granica rimske pokrajine Dalmacije tekla je od ušća Raše u Istri na Snježnik, odatle, crtom približno usporednom sa Savom, preko utoka Sane u Unu do izvorišta rijeka Kolubare i Ljiga u današnjoj Srbiji; odatle se spuštala Ibrom na Šar-planinu, a potom skretala prema zapadu na rijeku Mati (Albanija) i zatim dopirala do mora, a pripadalo joj je i istočnojadransko otočje od Kvarnera do Boke.

Tako, na primjer, logično je da je na Eterovićevu popisu i splitski patron sveti Dujam, podrijetlom Sirijac, mučenik iz vremena cara Dioklecijana, kao i ostali mučenici prikazani na znamenitom mozaiku krstionice svetog Venancija pored majke svih crkava, rimske bazilike svetog Ivana na Lateranu.

Nabraja nuncij i istarske mučenike, srijemske mučenike, te ostale mučenike iz tog razdoblja, poput dvojice papa, svetog Stjepana I. i svetog Kaje, koji je bio rodom iz antičke Salone.

Spomenimo s popisa još nekoliko svetaca: Vlahu – biskupa i zaštitnika Dubrovnika, Prošpera – zaštitnika Hvarske biskupije, Jurja – časnika rimske vojske koji se obratio na kršćanstvo i podnio mučeničku smrt u Dioklecijanovo doba, Tripuna – zaštitnika Kotora, Vicence – djevice i mučenice, zaštitnice Blata na Korčuli, Krševana – vjeroučitelja i zaštitnika Zadra, Kvirina – sisačkog biskupa, Vida – zaštitnika Rijeke...

Svi su oni, mogli bismo tako reći, Dalmatinci, ili su bar s Dalmacijom bili itekako povezani.

Preskočimo sad jedno veliko razdoblje i evo nas u našim danima. Papa Pavao VI. je 9. svibnja 1969. osnovao Kongregaciju za kauze svetaca. Dvije godine poslije taj nam je sveti papa darovao prvog hrvatskog službeno kanoniziranog sveca Nikolu Tavelića, papa Ivan Pavao II. svetima je proglasio Leopolda Bogdana Mandića i Marka Križevčanina.

Papa Wojtyla i njegovi nasljednici, papa u miru Benedikt XVI. i aktualni papa Frane proglasili su više Hrvata blaženima, očekuje se Stepinčevo proglašenje svetim jer je vatikanska kongregacija potvrdila još jedno, drugo čudo po njegovu zagovoru...

Međutim, ako se mene pita, prvi i najveći među svima nabrojenima je sveti Jeronim, koji je - zbog svog temperamenta i žestoke naravi - izrekao ovu molitvu: “Oprosti mi Gospodine jer san Dalmatinac.”

Zaključio bih riječima Slobodana Prosperova Novaka iz njegove najnovije knjige “Sveti Jeronim Dalmatinac”. “Gdje god da se rodio veliki čovjek i kršćanski svetac, pisac i slavni pustinjak, rodio se na hrvatskom tlu te je stoljećima Hrvatima bio duhovni otac i zaštitnik. S pravom se može reći da je jedina Jeronimova domovina suvremena Hrvatska.”

Naslovnica Međutim