Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica Ivanišević

35 tisuća razloga za ljubav

LIBROFILIJA

Alberto Manguel nije trebao biti opsesivni sakupljač knjiga. Kao dijete argentinskog diplomata zarana se mogao osvjedočiti kako je počesto praktičnije svoju imovinu držati u kuferu negoli u stanu te kako nomadski stil života ne ide ruku pod ruku s vezivanjem za predmete (osobito ako se oni broje u tisućama). Lekcije koje nije naučio metodom vlastite kože, mogao je savladati u druženju s Jorgeom Luisom Borgesom. Naime, od svoje šesnaeste do dvadesete godine, radeći u glasovitoj knjižari „Pygmalion“ u Buenos Airesu, čitao je slijepom klasiku koji, začudo, nikada nije imao veliku osobnu knjižnicu: doma je raspolagao sa samo nekoliko stotina svezaka.

No, ni iskustva čestih selidbi u mladalačkim danima, ni izbor čovjeka koji je zasluženo uživao u reputaciji najvećeg librofila otkada je svijeta i vijeka, nije ga pokolebao da počne stvarati golemu biblioteku. Pritom je imao i malo sreće. Godine 1969., netom prije uvođenja vojne diktature, otputovao je – zajedno sa svojim knjigama - u Europu, pa nije poput mnogih sunarodnjaka morao kresati zbirku da bi sačuvao glavu. „Osoba koju sam poznavao“, svjedoči Manguel, "uhićena je pod optužbom da je komunist jer je kod sebe imala Stendhalovo "Crveno i crno". Argentinski vodoinstalateri ostali su zatečeni potražnjom za svojim uslugama jer su mnogi čitatelji svoje knjige pokušavali spaliti u zahodskim školjkama, što je dovodilo do pucanja keramike."

Do danas je knjižnica ovog uglednog prozaika, esejista, prevoditelja, antologičara i, iznad svega, kozmopolita (živio je u Argentini, Izraelu, Italiji, Francuskoj, na Tahitiju, u Engleskoj i Kanadi) narasla iznad brojke od 35 tisuća svezaka. To i ne bi bio problem da pod stare (rođen je 1948. godine) nije bio primoran napustiti svoj seoski dom u dolini Loire i otputovati daleko, preko oceana. Traumatičnoj selidbi imamo zahvaliti čudesnu knjigu "Dok pakiram svoju biblioteku" (koju je s engleskog preveo Tomislav Kuzmanović). Manguelovoj ispovijesti koju on predstavlja kao elegiju, pridruženo je deset digresija koje tematiziraju različite aspekte čitanja, pisanja i obožavanja knjiga.

Iscjeljujuća moć

Elegični ton savršeno je razumljiv i autor ga lako obrazlaže: "Ne mogu se sjetiti vremena kad nisam imao kakvu-takvu knjižnicu. Svaka od mojih biblioteka neka je vrsta višeslojne autobiografije u kojoj svaka knjiga u sebi čuva trenutak u kojem sam je prvi put čitao." Što će se, međutim, dogoditi kad netko ili nešto taj životopis dovede u pitanje? "Ako je svaka biblioteka autobiografska, pakiranje biblioteke, izgleda, sadržava nešto nalik na autonekrolog."

"Dok pakiram svoju biblioteku" libar je o iscjeljujućoj moći književnosti koja je kadra ozdraviti ne samo pojedince, nego i čitava društva. Ili možda ipak nije, ali autokrati svih fela strepe od te mogućnosti, pa se zato nesmiljeno obrušavaju na knjige i one koji ih pišu. "Naravno, književnost možda ne može nekoga spasiti od nepravde, ili od iskušenja pohlepe, ili od ugnjetavanja. Ali nešto u njoj mora biti zastrašujuće učinkovito kad je se svaki diktator, svaka totalitarna vlast svaki dužnosnik koji se osjeti ugroženim pokušava riješiti, spaljivanjem knjiga, zabranjivanjem knjiga, cenzuriranjem knjiga, oporezivanjem knjiga, ispraznim zagovaranjem pismenosti, insinuiranjem da je čitanje elitistička djelatnost."

Život piše romane

Između korica knjige posijana je i ubitačno precizna kritika svake nacionalne strategije poticanja čitanja kao potpuno promašene birokratske tlapnje: "Otkriće umjetnosti čitanja intimno je, nejasno, tajanstveno, gotovo neobjašnjivo, blisko zaljubljivanju, ako mi se može oprostiti ova sladunjava usporedba. Ono se stječe u samoći poput neke vrste otkrivenja, ili se njime može zaraziti, licem u lice s drugim čitateljima. Drugi mi načini nisu poznati."

Slučaj Alberta Manguela na koncu je potvrdio istinitost one fraze kako život piše romane. U jeku velike i traumatične logističke operacije pakiranja svoje knjižnice, stigao mu je poziv ministra kulture da prihvati mjesto ravnatelja Argentinske nacionalne biblioteke (kojoj je nekoć na čelu stajao i sâm Jorge Luis Borges). Čovjek koji se oduvijek gnušao ideje posuđivanja knjiga, jer je bio (i još uvijek jest) neraskidivo vezan za svaki svezak iz svoje zbirke, prihvatio je poziv i svoj život zakomplicirao do maksimuma, jer se danas mora starati o velikom osobnom i nepreglednom nacionalnom književnom blagu. Mogao bih se, međutim, kladiti da će mu taj paralel-slalom između dviju biblioteka biti poticaj za ispisivanje još jedne zadivljujuće knjige (erotskoga žanra) o knjigama.


Naslovnica Librofilija