Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica IVANIŠEVIĆ

Večera, vino, kava i užas

Librofilija Piše Ivica IVANIŠEVIĆ

Faldbakken, kako i priliči karijernom likovnjaku, ima oko za detalj, minuciozan je portretist, k tome i pisac izbrušene, aforistički precizne rečenice. Šteta što takvu vrstu discipline nije kadar sačuvati na razini dulje pripovjedne dionice

Restoran "The Hills" postoji već sto pedeset godina i nezaobilazna je adresa za sve koji bi se u Oslu htjeli nauživati dobre spize u ambijentu koji je sav patiniran bogatom poviješću lokala i grada. Tamo se ne nude ni sofisticirane molekularne kerefeke ni rustikalni zavičajni specijaliteti, nego francuska kuhinja, pomalo demodirana, ako pitate kojega gastronomskog snoba, ali zato neporecivo solidna. Kao što, uostalom, cijeli restoran odiše solidnošću, ustrajnim održavanjem davno postavljenih kriterija.
Iza "The Hillsa" je bogata prošlost, ali se nitko pametan ne bi baš kladio u njegovu budućnost, jer restoran lagano propada, doduše, dostojanstveno i sporim korakom, ali ipak.

Kao da slijedi taktove molskih skladbi majstora klasične glazbe što ih izvodi restoranski pijanist. Ni osoblje lokala nije baš prva mladost. A kako vrijeme prolazi, i oni polako počinju poprimati svojstva restorana: pouzdani su, ali se uglavnom ne smiješe, i strogom odorom i gardom fokusirane zauzetosti svjedoče kako pripadaju nekom prošlom vremenu, u isti mah su i disciplinirani i šašavi.

Konobar iz naslova romana Matiasa Faldbakkena krasno se uklapa u to društvo i ambijent. Za sebe voli reći da je "visoko senzitivan", premda bi školovani specijalisti vjerojatno kazali da se radi o neurotičaru. Njemu štošta smeta. Za početak kava koju, naravno, ne pije, ali mu taj napitak pričinjava tegobe čak i kad u njemu uživa netko drugi, dovoljno je tek da se zatekao u konobarevoj blizini, što je u ugostiteljskom objektu, razumljivo, neizbježno. Potom, iritiraju ga zvukovi, nejasni društveni odnosi, miješanje uloga i nužda istodobnog obavljanja više radnih zadataka. Ukratko, zadnji posao koji bi smio raditi jest konobarski, no on se tom profesijom, unatoč svemu, i dalje bavi, čak na vrlo visokoj razini, sve dok nekoliko neočekivanih događaja ne izbace njegovu svakodnevicu sa sigurnog kolosijeka rutine na nepoznati teren ćudljivog slučaja.

Korozivna Europa

Roman "Konobar" (prijevod potpisuje Munib Delalić) u najavi zvuči vrlo obećavajuće. To prije ako kažem da je pripovjedač sam konobar, da je (nehotično) duhovit, sklon zabavnim digresijama koje izviru iz njegove voajerske pozicije, jer sve i da ne želi, mora nadzirati zbivanja u sali da bi na vrijeme ugodio gostima. Problem je, međutim, u tome što se nakon nagovještaja zapleta u priči zapravo ništa neće dogoditi. Osim što će novi meandri digresija usporiti i samu slutnju radnje, odnosno zamagliti autorove namjere. Čime se "Konobar" zapravo bavi? Je li "The Hills" parabola suvremene Europe koja je nekoć njegovala čvrsti poredak vrijednosti i plijenila solidnošću, da bi danas bila izložena moralnoj i duhovnoj koroziji, tihom, ali neumitnom propadanju? Je li konobar slika i prilika suvremenog Europljanina koji više nije kadar nositi se s nataloženim frustracijama i prijeti pucanjem? Mmmm... da, možda. Ili čak vjerojatno. No, da bi se došlo do toga interpretativnog ključa više se treba oznojiti čitatelj nego što se potrudio autor.

Matias Faldbakken (rođen 1973.) i u Norveškoj i u svijetu poznatiji je kao likovni umjetnik. Materijal od kojega proizvodi svoje skulpture su otpaci industrijske civilizacije - kanisteri, metalni ormari, brave, boce, kutije... - koje on preslaguje, gnječi, drobi, boja, rastavlja, dakle, dekontekstualizira, bivajući pritom duhovit i kloneći se izravnih poruka.
Sličnu autorsku strategiju ima, očito je, i u literaturi. Nisam imao prilike čitati njegove kratke priče, no mogao bih se kladiti da one kudikamo nadmašuju njegove romane ("Konobar" je četvrti po redu i prvi koji je potpisao svojim građanskim imenom; do tada se koristio pseudonimom Abo Rasul). U kratkim formama razigrana otvorenost različitim čitanjima može skladno ići ruku pod ruku s humornim naglascima i pritom funkcionirati kao prvorazredna zabava. No, da bi dulje prozno djelo održalo pažnju čitatelja, potrebno je nešto više: čvršća narativna kičma ili barem fokusiranije izlaganje. Izostane li neko od ta dva svojstva, rukopis ima lijepe izglede da se pretvori u popriličnu gnjavažu.

Faldbakken, kako i priliči karijernom likovnjaku, ima oko za detalj, minuciozan je portretist, k tome i pisac izbrušene, aforistički precizne rečenice. Šteta što takvu vrstu discipline nije kadar sačuvati na razini dulje pripovjedne dionice, nego se počesto raspršuje u šikari pretencioznih digresija. "Konobar" se stoga doima kao prozni poliptih, suma nasumično izabranih dojmljivih slika, koje nisu povezane unutarnjom logikom nego mušićavim izborom autora.

Naslovnica Librofilija