Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica IVANIŠEVIĆ

Od Josifa do Josifa

'Zeleni šator' debela je knjiga, opsegom prava ruska, no njezina se veličina ni izbliza ne može opisati samo fizičkim gabaritima

"Zeleni šator“ Ljudmile Ulicke knjiga je o sovjetskim disidentima, ali ne o onima iz prvog ešalona, čiji su mučeništvo i slava planetarno razglašeni. Ona piše o "malim“ pripadnicima pokreta intelektualnog otpora, koji su "velikima“ omogućili da to postanu. Jer, nijedan istaknuti, a službeno zabranjeni pisac s reputacijom narodnog neprijatelja ne bi svoja djela uspio približiti isprva sovjetskoj, a potom i svjetskoj publici, da nije bilo odvažnosti i truda stotina anonimnih prepisivača koji su riskirajući dugogodišnje robijanje štancali samizdate.

Ulicka zna o čemu govori. Rođena 1943. godine, nakon studija biologije zaposlila se u moskovskome Institutu za genetiku, odakle je izbačena kad se otkrilo da doma na pisaćem stroju prekucava zabranjenu literaturu. Naravno, mogla je i puno gore proći. Ovako je "samo“ izgubila posao i svaku šansu da se bavi znanstvenim radom, što iz čitateljske perspektive i nije neki gubitak. Dapače, jer ma koliko god vrsna znanstvenica bila, teško je povjerovati da joj je biologija više ležala od književnosti. O tome zorno svjedoči roman koji vam ovoga tjedna preporučujem. "Zeleni šator“ (prijevod potpisuje Igor Buljan) debela je knjiga, opsegom prava ruska, no njezina se veličina ni izbliza ne može opisati samo fizičkim gabaritima.

Radnja knjige smještena je između smrti dvaju Josifa Visarionoviča Staljina i Aleksandroviča Brodskog – dakle, diktatora i pjesnika. I bavi se trojicom prijatelja još iz nježnih godina, Iljom, Mihom i Sanjom, čiji su se životi stisnuli u tijesnome škripcu između diktature i literature.
 

 

"Književnost je jedino što pomaže čovjeku preživjeti, pomiriti se s vremenom“, podučavao ih je njihov omiljeni nastavnik, a oni su ga itekako ozbiljno shvatili. Glad za štivom dovest će ih s vremenom i do zabranjene književnosti koju će prva dvojica prijatelja zdušno "servisirati“ kao tvorci i distributeri samizdata. (Usput, Ulicka podsjeća na bizarnu činjenicu kako je prvi ilegalno umnoženi tekst bio zapravo Hruščovljev referat kojim je, tri godine nakon Staljinove smrti, demontiran satrapov kult.)

Premda duboko uronjen u glib prljave politike pogonjene zastrašujućom totalitarnom ideologijom, "Zeleni šator“ kilometrima je daleko od bilo kakvog pamfletističkog predumišljaja. To je ponajprije roman o iscjeliteljskoj moći literature, ali i o ljubavi, prijateljstvu, uvjerenjima, dosljednosti, slabostima...

Ljudmila Ulicka zagovornica je književnosti po dramaturškome ključu posuđenom od matrjoški. Kao što svaka tradicionalna ruska lutka u sebi skriva sljedeću, manju, tako je i ovdje svaka epizoda romana, ma koliko god se doimala zaokruženom, tek prilika za novu pripovjednu digresiju, zametak nove storije. Ilja, Miha i Sanja stupaju na čelu duge kolone osebujnih likova, od kojih je barem dvadesetak do u tančine elaborirano. Svi oni zajedno, u paketu s nepreglednim mnoštvom pobočnih i sasvim usputnih, ali neobično živopisnih karaktera, tvore impresivnu fresku jedne zemlje, razvučenu kroz nekoliko desetljeća ispunjenih strahom i nadom.

Zaboravite na tlapnje o povijesnoj distanci. "Zeleni šator“ razmjerno je friška knjiga, izvorno objavljena 2010. godine, no već danas je jasno kako apsolutno zaslužuje reputaciju klasika. Baš kao što nema dvojbe da je ovim romanom autorica zakaparirala mjesto među literarnim besmrtnicima.

 

 

 

Naslovnica Librofilija