Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica IVANIŠEVIĆ

Smijeh bez granica

Keret dobro zna kako je sintagma crni humor goli pleonazam: zdravi, iscjeljujući smijeh nije niti moguć bez pristajanja na rizik bavljenja škakljivim temama

Što je "Sedam dobrih godina"? Zbirka proznih skica ili zaokruženih priča, svezak memoarskih zapisa ili roman, kolekcija eseja prerušenih u razbarušenu novelistiku ili pitaj boga što? Jedini točan odgovor jest sljedeći: "Sedam dobrih godina" blistava su knjiga. No, drugome se nismo ni nadali od Etgara Kereta, koji je publiku odavno razmazio. Kako svjetsku tako i našu, jer mu je ovo već četvrto djelo prevedeno na hrvatski jezik.
Ovaj Izraelac srednjih godina (rođen 1967.) jedan je od najduhovitijih pisaca današnjice. Velim "jedan od" samo zato što želim biti odmjeren i pristojan, premda se trenutačno ne mogu sjetiti nikoga tko mu može biti dostojna konkurencija. Razorno smiješne učinke on proizvodi, među ostalim, i zato što vrlo dobro zna kako je sintagma crni humor goli pleonazam: zdravi, iscjeljujući smijeh nije niti moguć bez pristajanja na rizik bavljenja škakljivim temama. A "Sedam dobrih godina" (knjigu je na hrvatski prevela Andrea Weiss-Sadeh) ni o čemu drugom ni ne pripovijeda osim o delikatnim temama. Libar započinje rođenjem Keretova sina usred terorističkog napada, a završava smrću njegova oca koji je bolovao od karcinoma. Između tih dvaju događaja zbila se Keretova sedmogodišnja svakodnevica (autorska, obiteljska, nacionalna...).
Recenzenti njegovih knjiga obično ne propuštaju naznačiti neupitnu činjenicu kako treba imati popriličnu dozu hrabrosti da bi se o traumatičnim političkim temama, odnosno nedodirljivim nacionalnim mitovima pisalo relaksirano kao što to čini Keret. No, još je i više petlje potrebno imati da bi se životi najbližih, pa i one epizode koje se obično prešućuju, pretvorile u sirovinu za književnost. Koliko bi autora urbi et orbi objavilo da im je sestra postala vjerski fanatik? Nisam siguran da bi se puno njih odvažilo na taj čin. Etgar Keret jest.


"Prije devetnaest godina", piše on, "u maloj dvorani za vjenčanja u Bnei Braku, umrla je moja starija sestra i sada živi u najortodoksnijoj židovskoj četvrti u Jeruzalemu. Razdoblje u kojem je moja sestra pronašla vjeru bilo je najdepresivnije vrijeme izraelske pop-glazbe. Upravo je bio završio Libanonski rat, i nitko nije bio raspoložen za lake note. S druge strane, sve te silne balade o zgodnim mladim vojnicima koji su poginuli u cvijetu mladosti užasno su nam išle na živce. Ljudi su željeli tužne pjesme, ali ne one koje veličaju jedan neherojski rat koji su svi htjeli zaboraviti. I zbog toga je iznenada nastao potpuno novi žanr: tužaljka za prijateljem koji je postao religiozan."
Keret, međutim, nije egzibicionist koji će učiniti sve – pa, ako treba, i žrtvovati reputaciju najbližih - da bi postigao jeftini književni efekt. I kad nam se čini da satiričkim šilom burgija po otvorenim obiteljskim ranama, on to čini s neodoljivom, razoružavajućom i iskrenom toplinom. Mogao bih se kladiti da se njegova sestra nije ni najmanje naljutila što ju je pretvorio u književnu junakinju. Duboko vjerujem kako ona dobro razumije spisateljski credo svoga brata, što ga je Etgar stavio u usta vlastitoj supruzi. Na jednome mjestu, gospođa Keret, naime, veli: "Život nam je jedno, a ti ga uvijek prepraviš na način da postane nešto drugo, zanimljivije. To je ono što pisci i rade, zar ne?“ Točnije bi bilo reći kako to pisci pokušavaju raditi. Etgar Keret uspijeva. I to s lakoćom.

Naslovnica Librofilija