Nema sretnih petnaestogodišnjaka. Čak i oni klinci koji rastu u harmoničnim obiteljima, uživaju u razmjernom obilju, imaju pristojne vršnjačke klape, a nemaju, barem ne prevelike, traume zbog škole, u tome se dobu osjećaju jadno. Naprosto zato što nisu ni dječaci ni muškarci. Ili je možda bolje reći kako su i jedno i drugo.
Rastu kao iz vode, pa ne znaju gdje bi ni s rukama ni s nogama, hormoni ih centrifugiraju kao veš-mašina prljavo rublje, a u istome danu znaju prevaliti dug put od neutješne depresije do nekontrolirane euforije i natrag, kao da pate od bipolarna poremećaja. Čak i najveći frajeri u generaciji svojom maskom hinjene nadmoći samo prikrivaju nataložene strahove i nesigurnosti.
Svako sredovječno čeljade barem jednom je poželjelo vratiti se u svoje nježne...