Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Ivica Ivanišević: Dugo sam vjerovao kako je nakretenskija rečenica ikad 'Draga, nije ono što misliš'. A onda su se Hrvati zapetljali u društvene mreže i izmislili novu budalaštinu...

Jučer, danas, malo

Dugo sam živio u uvjerenju kako je najkretenskija rečenica koju je ljudski um ikada uspio artikulirati ona koju u pravilu izgovaraju preljubnici zatečeni in flagranti.

Znate već tu klasičnu situaciju: momčina s mudantama do koljena i veseljkom u agregatnom stanju štandarca taman je navalio na susjedu/dadilju/kućnu pomoćnicu kad, ne lezi vraže, odnekud se pojavila njegova šokirana supruga i prigodno zavrištala. I što tada radi guba nevjernička? Dok grozničavo mozga kako se izvući iz škripca, vrijeme pokušava kupiti izgovaranjem sljedeće rečenice: „Draga, nije ono što misliš...“

Od prapovijesnih vremena do danas ta fraza odjekuje spavaćim sobama i sve donedavno nije imala ozbiljne konkurencije u panteonu budalaština. A onda su se Hrvati zapleli u društvene mreže. Pobrkavši regule digitalnog i analognog druženja, neki među nama Facebook su shvatili kao elektroničku gostionicu u kojoj čovjek može popiti čašu, dvije, tri vina i onda lupati koještarije kako mu se prhne.

Naravno da može. No, dok ste u autentičnoj birtiji zaštićeni diskrecijom prijatelja s kojima pijete i divanite, pa oni sutradan neće rastrubiti da ste skloni rasističkim ispadima, na društvenim mrežama ostavljate neporeciva svjedočanstva o svojemu primitivizmu, koja se zatim mogu slobodno širiti daleko izvan vašeg profila.

Jednom kad pukne bruka, pred vama ne stoji previše mogućnosti. Možete se skrušeno posuti pepelom i javno ispričati ili izgovoriti budalaštinu na tragu one slavne „Nije ono što misliš.“ U digitalnom dobu ona glasi otprilike ovako: „Netko mi je hakirao profil.“

I premda stara poslovica poručuje kako se na greškama uči, čini se da ipak vrijedi ona mudrost koja se pripisuje pokojnom pjevaču Indexa, Davorinu Popoviću. On je, naime, kazao kako na greškama uče samo idioti, jer pametni uče na Oxfordu i Cambridgeu.

Naši idioti ne mogu si priuštiti prestižne fakultete, pa se educiraju na vlastitim i tuđim promašajima, ali bez vidljiva uspjeha. Jer, premda je prvi mucavac koji se sjetio da mu je netko hakirao profil ispao budala, to nije spriječilo niz drugih mucavaca da ponove istu, potpuno promašenu izliku.

Prihvatljivi ekstremizam

Unatoč svemu, ipak mislim da na dulje staze ništa ne može ugroziti primat rečenice „Draga, nije ono što misliš“ kao najgluplje ikad. Naime, tlapnje o hakiranju profila bit će nam smiješne sve dok sporni sadržaji (kojih bi se njihovi autori najradije odrekli nakon što u javnosti izbije skandal), ostanu na margini.

No, jednom kada s društvenoga ruba dospiju u glavnu struju, kad iz ambijenta birtije – analogne ili digitalne, svejedno – dospiju pod svjetla reflektora, nitko više neće osjećati potrebu za zamagljivanjem tragova niti će kriviti fantomske hakere da su mu uneredili profil. A taj bi dan mogao doći prije nego što mislimo.

Dok slušam potresne ispovijesti o hakiranim profilima sve čvršće počinjem vjerovati kako nam je netko hakirao zemlju. Da se ne bismo lagali, Hrvatska nikad nije bila nasmiješeni maneken demokratskih vrijednosti, pred kojim je blistava europska karijera, ali je ponekad, ne prečesto, sličila na državu koja bi u doglednoj budućnosti mogla prestati sramotiti svoje građane.

Takvi dani su iza nas, toliko daleko da se čine kao davna prošlost. Tome se ne treba čuditi. Ako žmirite na bujanje desnila - a vrhovi vlasti činili su i nešto kudikamo gore, naime, svojim su kukavičkim licemjerjem ohrabrivali orgijanje primitivaca – ono će doći do ruba.

Otamo se ne može nikamo dalje odnosno desnije, može se samo natrag, prema centru. A sve što dospije u društveni mainstream, postaje savršeno prihvatljivo: što smo do jučer smatrali ekstremizmom, danas će biti mjera prihvatljivog, pače, poželjnog ponašanja.

Naravno, vrijedi i obrat: tko se donedavno držao neupitnih vrijednosti, najkasnije sutra postat će i sam upitan jer ne ispovijeda, barem ne dovoljno gorljivo, privrženost novom poretku. I dok si rekao „keks“, zemlja koja je do jučer izgledala makar polupristojno, počet će trokirati kao hakirano računalo.

Zemlju kojoj je otišao software ne možete spakirati u kutiju, pa poslati u najbliži servis da je školovani majstori rastave i iznova prespoje. Države nisu kućanski aparati, za njih se ne izdaju jamstveni listovi niti postoji mreža ovlaštenih radionica u kojima se mogu popraviti.

Državljanima hakiranih zemalja nitko ne može pomoći, a pred njima stoje samo dvije opcije: glasati rukama, dakle, za nekoga tko je svjestan činjenice da je država hakirana, ili nogama, pa pobjeći nekamo daleko, u zemlju čiju softversku zaštitu nikakav šljam nije uspio probiti.

Naslovnica Jučer danas malo sutra

VIŠE IZ RUBRIKE