Sasvim rijetko grohotom se smijem čitajući novine. A kad se to i dogodi, obično me razvedri netko kome je nasmijavanje core business. Nekidan me, međutim, do grlenog i glasnog cereka nisu doveli ni Boris Dežulović ni Ante Tomić, nego Karlo Ressler. Taj mladi čovjek izvolio je za jedan list provaliti sljedeću rečenicu: "To što sam kao student ušao u HDZ bio je moj svojevrsni bunt." I kako bih se poslije toga mogao suzdržati da ne propucam od smijeha?!
U moje vrijeme famozni "svojevrsni bunt" – kojemu su dvadesetogodišnjaci uvijek i svugdje neobično skloni – kanalizirao se na različite načine. Netko bi, recimo, postao panker. Staru kožnu jaknu nakitio bi zihericama, a dojučerašnju fudbalerku pretvorio u irokezicu, pa bi onda tako skockan po periferijskim zidovima pisao grafite...