Posljednjih nekoliko tjedana naslušali smo se prodika o zajedništvu. Slušali smo, recimo, zanesene naivce koje grije duboka vjera kako je pripadanje masi divota. Takvima čovjek nema srce proturječiti, bolje je pustiti ih da uživaju u slatkoj iluziji koju ispovijedaju i ne otkrivati im da svaka masa - sukladno čeličnom pravilu povijesne dramaturgije - prije ili poslije mora postati rulja. No, slušali smo i cinike s namještenom maskom ganuća, političke kapitalce koji su također patetično palamudili o zajedništvu premda im je savršeno jasno kako ono ni izbliza nije društveni ideal za kojim bi trebalo težiti.
Toliko se toga nadrobilo o nacionalnome jedinstvu da je čak i najtvrdokorniji ljevičar na koncu morao zapljeskati Marku Perkoviću Thompsonu koji je na Jelačić placu di...