Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Je li dizanje utega sport u kojem se podižu Crnoja i Dalić?

Jučer, danas, malo sutra

Sjećate li se Mije Crnoje? Ma valjda ste čuli za onog ministra branitelja koji je nemilosrdno kosio pravila hrvatskog jezika kao neprijateljsku živu silu? Kad se otkrilo da je prijavljen na adresi daščare koja se doimala kao da je nastala u miješanome braku između poljskog zahoda i kokošinjca, ministar s rokom trajanja kraćim od jogurta dao je ostavku uz obrazloženje kako ne želi biti uteg Vladi.
Premda rasterećen balastnog Crnoje, kabinet Tihomira Oreškovića nije, međutim, dugo uživao u mirnoj plovidbi. Vrlo brzo opet se opasno nagnuo. Na tečnom cronglishu (osebujnom križancu hrvatskog i engleskog) premijer je objasnio kako njegovu inače skladnu i uigranu ekipu, vel organajzd tim, koči veliki uteg imenom Tomislav Karamarko.

Ma kakav Pešalov?

Novu epizodu duge hrvatske povijesti otezanja s utezima ispisala je nedavno, kao što svi znaju, Martina Dalić koja je s puno obzira, premda mjesecima prekasno, s licem osobe koju muči nepodnošljiva žgaravica objavila kako ne želi biti preteško breme vladi Andreja Plenkovića. A ne treba ni sumnjati da će se vrlo brzo neki drugi ministar odnosno ministrica, možda čak i sâm premijer, prestrojiti na balastni kolosijek, pa velikodušno objaviti povlačenje iz izvršne vlasti.
Sve to skupa komplicira život roditeljima i prosvjetnim radnicima koji bi našoj mladeži trebali pružiti osnovna znanja o sportskim disciplinama. Kako djeci objasniti i predočiti dizanje utega? Je li to ono kad se uvis dižu Crnoja i Dalić? A Karamarka nitko ne uspijeva podignuti jer je on najveći uteg na svijetu? Da, bit će da je tako. Ta prezimena sto puta su važnija za povijest hrvatskog
dizanja utega od, recimo, onoga... kako ono bješe... je li Pešalov?
Zanimljivo je, međutim, rasvijetliti pitanje kako se to u hrvatskoj politici postaje utegom. Netko bi mi sada mogao prigovoriti da mistificiram očigledno, jer je i zadnjim naivcima jasno kako se stječe reputacija bremena: kad te zateku s prstima u pekmezu ili dok pridržavaš ljestve nekoj barabi.
Da, naravno, svakome je jasno kako se fraza o uzmaku iz tobože plemenitih razloga - da se ne bi naškodilo općemu dobru - izriče tek nakon što u javnost dospiju kompromitirajuće informacije o poslovima kojima se prozvani bavio premda to, iz ovih ili onih razloga, nije smio činiti. No, od stidljivog puštanja prvoga glasa u javnost, pa do potresne objave o utegu, ipak prođe podosta vremena. Što se u tome razdoblju obično događa?
Zaokružuje se, rekli bi siroti utezi, percepcija. Svi oni čvrsto su, naime, uvjereni da im je glave došla raširena i, naravno, potpuno kriva predodžba o tome kako su obavljali svoj posao. Na oproštajnoj konferenciji za tisak kisela lica uprijet će prstom u krivca za sve svoje nevolje. A tko je to, molit ću lijepo. Ako je svemu kriva famozna, dakako, lažna percepcija, tko je za nju odgovoran?

Baš ste fuj

Politički konkurenti, razumije se, koji mogu dolaziti iz redova oporbe ili suparničke frakcije u vlastitoj stranci odnosno ovi ili oni interesni lobiji kojima je siroti ministar namjerno ili slučajno stao na žulj. Da, zgodno, ali valjda barem mrvicu odgovornosti snosi još poneko. Jer, kao što varalice ne bi mogle postojati bez naivaca, tako ni politički spinovi ne bi imali prođu da nam manjka lakovjernih. Jedno s drugim vodi neizbježnom zaključku: kad za svoju nevolju krive maglovitu, ali kobnu percepciju, utezi zapravo udaraju pljusku cjelokupnoj javnosti koja je u isti mah i ćorava i glupa, jer nasjeda na svakakve budalaštine.
Karijere obilježene grandioznom bahatošću obično se, dakle, tako i zaključuju. Dame i gospoda koji su za trajanja svojih mandata nosovima parali oblake, odlaze prezrivo pljuckajući široku biračku publiku kao da nam zapravo žele poručiti sljedeće: „Idemo, i to vlastitom a ne vašom voljom, jer ste vi glupa stoka koja ništa ne razumije. Fuj!“
Pamet naših birača nije umjesno precjenjivati. Svake četiri godine, ponekad i češće, kad se potrefe izvanredni izbori, podsjetimo se kako nam letvica nacionalnog IQ-a nije baš postavljena nebu pod oblake. No, ma kako slabo odnosno nisko stajali po tome pitanju, ne bi valjalo ni pretjerivati s ocrnjivanjem pameti ovdašnjeg građanstva & seljaštva. I zadnjem tudumu koji je sjeo pred televizor da bi saslušao tiskovnu oproštajku nekog našeg utega ili utegice (koji to ne žele biti), jasno je da ga spomenom mrske percepcije političar na odlasku zapravo vrijeđa.
Jasno je to, izgleda, svima osim našim premijerima koji - sretni zbog konačnog odlaska mangupa iz vlastitih redova - dopuštaju ovima da prije nego što isprazne ladice lansiraju još jedan hračak u lice javnosti i to sa službene vladine predikaonice. A opet, nije osobito mudro očekivati da ih premijeri dovedu u red kad ni oni sami ne znaju hoće li vrlo skoro biti prisiljeni objaviti svoj odlazak da ne bi, eto, cijeloj vladi predstavljali uteg.

Naslovnica Jučer danas malo sutra