Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Da sam zastupnik, i ja bih bježao iz sabornice

Zadnjih dana cjelokupna se javnost ove posvađane zemlje ujedinila u preziru prema zastupnicima za koje smo imali prilike čuti da nerado dolaze na posao. Fotografije iz sabornice dojmljivo su predočavale njihov radni elan: dvorana je izgledala živahno kao seosko groblje u podne prosječnoga kolovoškog dana.

Kad su toj slici pridružene brojke – pa smo obaviješteni da gospoda narodni deputati u prosjeku rade samo 130 dana godišnje za mjesečnu plaću od oko 15.000 kuna, i to bez naštimavanja različitih dodataka – pravednički gnjev birača provalio je kao vruća lava iz vulkana.

Penzija u 35.? Nego!

Kako nije džentlmenski sudjelovati u masovnome cipelarenju bilo koga, pa čak ni tako odiozne čeljadi kao što su naši zastupnici, odlučio sam stati u njihovu obranu. Činim to iz moralnih, dakle, načelnih razloga, ali i jednog sasvim osobnog, da ne kažem intimnog. Dok je trajala haranga na picadure/markirante pokušavao sam se uživjeti u njihov položaj.

Kako izgleda svakodnevica čestitoga hrvatskoga muža ili žene koji su milošću ljubaznih birača dobili mandat da četiri godine bistre pitanja od nacionalne važnosti u velikoj dvorani velikoga doma nad kojim je, kao što znamo, samo dragi, pouzdani Bog i manje pouzdano krovište?

Ispočetka mi se sve činilo vrlo obećavajućim. Ali tek što sam se udobno zavalio u meku saborsku fotelju i krenuo računati koliko me vremena dijeli do krepkoga ručka po smiješnoj cijeni, prema govornici je zakoračio Miro Bulj. Prvo sam se paralizirao od šoka. A onda je moj panični strah od užasa koji tek ima uslijediti artikuliran u jezivi krik od kojega su počele pucati kristalne suze lustera.

Dok su moji istraumatizirani kolege izašli pred zgradu Sabora da bi tamo drhtavim rukama pripalili cigarete, ja sam u ambulantnim kolima već bordižao prema najbližoj bolnici.

Što me je to, pobogu, toliko uplašilo, možda se pitate, pa vam evo i odgovora: Miro Bulj kao takav. Čovjek je, kao što vjerojatno ne znate, zanimanjem tkalac ili prelac. S dobrim uspjehom završio je tekstilnu školu, ali vam ne bih znao reći u kojoj se disciplini specijalizirao. To zapravo nije ni važno, jer u struci, ma kakva ona bila, nije skupio ni dan radnog iskustva. Bio je profesionalni vojnik sve do umirovljenja u 35. godini.

Da su mene u toj dobi penzionirali, dogodine bih slavio puna dva desetljeća kreativnog solfeggia, dakle, sviranja nježniku. Ali nisu. U penziju ću, ako je uopće dočekam, kao iscijeđeni limun i neće mi biti ni do čega. Bulj je, međutim, u snazi i kondiciji, ima volje za bataljun ljudi i potpuno je neopterećen znanjem. Dok bi se netko drugi na njegovu mjestu ženirao petljati baš u svako pitanje koji dospije na dnevni red Sabora, u rasponu od teške energetike do makroekonomije, on s time nema problema. Gospodin Miro kao da se zove Ratko, rječetinama mitraljira sve u šesnaest.

Zastupnik Bulj kao dječak bio je navodno vrlo tih i povučen. U jednome sam članku pročitao kako se njegova baka, inače sestra Brne Panze, direktora „Dalmatinke“ i općenito strašno velikog sinjskog drmatora u socijalizmu, često znala upitati je li mali nijem i hoće li ikada progovoriti. Jest, gospođo, progovorio je. Sve što je u dječačkim godinama odšutio, obilato je nadoknadio, ali sada, bojim se, imamo drugi problem. On se, naime, ne gasi.

No, da se vratim meritumu ove priče. Suočen sa sasvim izglednom mogućnošću da ću dobar dio dana, a onda i sljedeće četiri godine, potrošiti na slušanje Buljevih opservacija o koječemu, ne bih imao nikakvog izbora. Utekao bih iz Sabora koliko me noge nose i ne bih se zaustavio sve do Bleiburga.

Paćenje na križnome putu čini mi se neusporedivo manjim zlom od pristajanja na to da budem publika polihistoru renesansnog zamaha, intelektualcu opće prakse, hrvatskom prijevodu tražilice Google, ukratko Miru Bulju. To prije što on nije usamljeni slučaj.

Mučenje? Nego!

U svakom sazivu Sabora imali smo prilike suočiti se s lijepim brojem buljeva. No, danas su se oni namnožili u uznemirujuće velikom broju i disperzirali u gotovo sve stranačke klubove. Oni više nisu iznimke, postali su standard, mjera svih stvari. Stoga meni ne pada na pamet držati prodike zastupnicima koji bježe sa svoga radnog mjesta.

Umjesto njih, sumnjivi su mi oni koji ostaju. Jer, od kakvoga su materijala napravljeni pa da mogu izdržati takvo mučenje?

Koje su ih službe i s kakvim poganim namjerama unovačile, pa onda i istrenirale da otrpe govornička zlostavljanja? Meni to nisu čista posla. Za razliku od picavanja na koje gledam kao na časni, gospodski uzmak pred nevoljom s kojom se pristojni ljudi naprosto nisu kadri nositi.

Naslovnica Jučer danas malo sutra