Tko god piše knjige, zna da postoje dvije vrste ljudi koji im se pokušavaju ogrebati za besplatni primjerak. Prvi pristupaju bez okolišanja, pronoseći čvrstu vjeru kako je njihovo prirodno i povijesno pravo doći u posjed vašega djelca bez da posegnu za novčanikom.
Takvi obično, čim vas sretnu, prijetećim tonom ispale: „Di mi je libar?“.
Drugi su nešto suzdržaniji ili bolje odgojeni, premda mene, moram priznati, više nerviraju. Oni ništa ne zahtijevaju, ton im nije osoran, ljupko se smiješe i nevino pitaju: „A di se tvoja knjiga može kupit?“ Pokojni Milorad Bibić davno me je naučio da takvi zaslužuju samo sljedeći odgovor: „U mesnici, normalno, di drugdi!“
No, u pet godina koliko već Mosora nema, stvari su se ponešto izmijenile. Naravno, na gore, kako je kod nas već i r...