Kad je mladi Ivica Vidović svojim roditeljima bojažljivo objavio da bi studirao glumu, njegova majka, zabrinuta da joj se dijete ne pogubi po stranputicama te čudne profesije, uzvratila mu je prijedlogom: „A zašto ti, sine, ne bi otiša na koji lipi zanat, pa posta stiman čovik, recimo, brijač?“
Ivica je tu neobično zavodljivu ponudu, kao što znamo, ipak odbio i tako učinio barem dvostruko korisnu stvar.
Pomogao je, naime, i nama i sebi. Mi smo dobili jednog od najvećih dramskih umjetnika u povijesti, čije su antologijske uloge u desecima kazališnih predstava, televizijskih serija i filmova trajno upisane u kolektivno pamćenje, a on priliku da se svojim poslom bavi i nakon službenog odlaska u mirovinu. Da je, pak, postao brijač, već nakon nekoliko godina shvatio bi kako je njegov...