Mišljenja Glava u balunu

Glava u balunu

Zdravko Reić

Pouka: ulaganje u nogomet se brzo isplati

glava u balunu

Eto, ne mogu odoljeti, premda sam želio u prvi plan staviti našu eliminaciju sa Eura 2016., ipak ću najprije o senzacionalnom podvigu nogometaša Islanda. Njima, sinovima zemlje vulkana i gejzira, vjetra i kiše, s rijetkom sunčanim danima, treba se nakloniti, iskreno se diviti.

Jer, realizirali su svoje snove: najprije debitirali na prvom velikom natjecanju, onda se plasirali u osminu finala (iz skupine sa stoljetnim nogometnim državama), pa sad među osam najboljih izbacivši sa turnira Englesku, domovinu nogometa.

Krenimo redom: Islanđani su u grupi s Portugalom izvukli 1:1, onda su protiv Mađara ispustili pobjedu, igrali su opet 1:1 (Mađari su izjednačili autogolom Birkira Saverssona u 88.), pa su pobijedili Austriju s 2:1 i to golom Arnora Traustasona u 94., što je izazvalo delirijum radosti.

Trebate poslušati ekstatično stanje televizijskog reportera Gudmundura Benediktssona (milijun posto je nadmašio urlike našeg Drage Ćosića) od trenutka kad je Island došao do pobjede i plasmana među 16 najboljih. A tek će trebati vidjeti kako je Benediktsson, inače bivši reprezentativac, preživio pobjedu nad Engleskom…

Kroničari tvrde da je u Francusku stiglo čak pedesetak tisuća Islanđana (Island ima cca 330.000 stanovnika) od kojih je njih petnaestak tisuća imalo ulaznice za dvoboj snova protiv Engleske.

Ta pobjeda Vikinga s male otočne države nad Englezima može se na neki način usporediti sa senzacijom s mundijala u Brazilu daleke 1950. kad su izumitelji nogometa doživjeli nokaut od SAD-a (0:1, strijelac Joe Gaetjens). A tada su za Gordog Albiona igrali svjetski asovi, kao na primjer Wright, Mortensen, Ramsey, Finney…

Izbacili velesilu Nizozemsku

Sve to objavljujem zbog naravoučenija kako su na Islandu u vrijeme najveće njihove financijske krize, ono kad je država doživjela bankrot zbog bankarskih manipulacija, pa je četvrtina zaposlenih ostala bez radnih mjesta, na neki način našla spasonosna rješenja u poticanju razvoja nogometa, uz tradicionalni rukomet.

Tada su zajedno sa nogometnim savezom i uz pomoć UEFA, smogli sredstava za investiranja u nogometne terene: imali su jedno pokriveno igralište, izgradili su ih još jedanaest; raspolagali su sa dvadesetak terena sa sintetičnom podlogom, napravili su ih još 110; financirali su školovanje oko 700 nogometnih trenere s UEFA licencom od kojih njih čak 200 imaju A licencu!  

I taj mali Island, kao pravo čudo, ono kad David sruši Golijata od šezdesetak milijuna stanovnika, oduševio je nogometni svijet. Njihovi igrači, 23 reprezentativca, 22 “ssona“ i jedan “sen“, pod vodstvom 67-godišnjeg Šveđanina Larsa Lagerbäcka, članovi su odreda manjih klubova (Švedska 7, Norveška 3, Italija, Njemačka, Danska i Wales po 2, Rusija, Belgija, Engleska, Švicarska, Francuska po jedan).

Gary Lineker, slavni engleski centarfor, danas TV-komentator, razočaran debaklom svoje reprezentacije, rekao je da “Island ima više vulkana od nogometaša“.

No, taj Island je u tijeku kvalifikacija za Euro 2016. dva puta pobijedio nekadašnju velesilu Nizozemsku, bili su nadomak mundijala u Brazilu 2014. (eliminirani u doigravanju protiv naše reprezentacije). E da, imamo s njima sastanak 12. studenoga, vjerojatno u Rijeci, u borbi za odlazak na svjetsko prvenstvo u Rusiji 2018.

Nitko tko je svjedočio euforiji Islanđana poslije trijumfa iz snova, protiv Engleske, nije mogao ostati ravnodušan, naročito kad su odigrali pobjednički ples uz “geyser sound“ s krikovima “uuuhh“.

Terapija domoljublja 

Šteta, baš velika što naši nisu imali mrvu sreće na svojoj strani, pa su se vratili kući, objektivno prije vremena. Tijekom tih dvadesetak dana koliko su “vatreni“ boravili u Francuskoj, trajala je jedinstvena “terapija optimizma, domoljublja i zajedništva“, kako je to opisao Božo Skoko, istaknuti stručnjak brandiranja, odnosno uopće odnosa s javnošću.

Zaista, “nacionalni nogomet je daleko više od puke zabave“, čak “stvar identiteta, nacionalnog ponosa i zanosa“. Tijekom četiri nastupa “Čačić-banda“ u Francuskoj događali su se u Hrvatskoj masovni iskazi pripadnosti i domoljublja. Ali naravno, nitko ne može zamjeriti onima koje nastupi Luke Modrića, Ivana Perišića i drugih reprezentativaca uopće nisu zanimali, još manje uzbudili. 

I kad se jedan od najuglednijih hrvatskih žurnalista Jurica Pavičić, u svojoj kolumni Vijesti iz Liliputa u Jutarnjem listu zapita “jesam li neprijatelj ako ne navijam za našu nogometnu momčad?“ logično je da mu nitko to stajalište ne može uzeti kao manu. Moguće je da se netko začudi, poput mene, koji slučajno znam koliko je Pavičić inficiran balunom.

Točno je, “nitko od nas nije dužan nikakvu lojalnost prema repki, kockicama, zastavi ili drugim ikonografskim tričarijama“. No, ipak ne mogu shvatiti pokušaj minimiziranja huliganskih ispada u St. Etienneu, za koje, na primjer, već citirani Skoko navodi da su “udar na hrvatski ponos i vrijednosti“, te ocjenjuje kako je to slučaj kad “manjina terorizira većinu“.

Dakle, to što neke ne zanima nacionalna momčad, što se reprezentacija Hrvatske stalno nastoji tumačiti isključivo kao plod kriminalnih, koruptivnih, pa i nastranih odnosa, ne može ogaditi impozantnu većinu koja se divi, podržava, uživa pa i pati s “vatrenima“.

Naslovnica Glava u balunu