Mišljenja Glava u balunu

Glava u balunu

Zdravko Reić

Država mora imati sluha za sport

Evo naša nogometna reprezentacija je odletjela u Francusku, na Euro 2016. ispraćena od predsjednice države Kolinde Grabar Kitarović s najboljim željama da Luka Modrić i njegovi suigrači traju na turniru što duže.

Ovaj put je izostala parada na Kaptolu kod kardinala Josipa Bozanića, valjda su pojedinci iz HNS-a, otišli privatno pomoliti se, vjerojatno i pokajati se za svoje grijehe, dobiti blagoslov.

To sam morao notirati, jer se ježim svih tih blagoslova koji se traže u razne svrhe, ima i ih opravdanih, ali što se tiče sporta to je potpuno nepotrebno. Jer, zna se, Gospodin ne zabija golove za Hrvatsku, kao ni za druge reprezentacije. No, lijepo je, primjereno, živjeti sportski, što bi moralo značiti i pošteno.

Pred nama je ljeto puno sportskih izazova, poslije Europskog prvenstva u nogometu dolaze Olimpijske igre u Brazilu, u međuvremenu će krenuti nova nogometna sezona, pa kako Hajduk ima najviše gorljivih navijača valja očekivati i njihovu molitvu, pa i vapaj, ono “Bože pomozi“ u odnosu na stanje posljednjih godina u Poljudu.

Kad predsjednica ispraća nogometne asove, odnosno prima laureate iz pojedinih sportova, to je manifestacija davanja značaja sportu, ali češće  i želja za vlastitom promidžbom. S državne pozicije sportašima, onima koji su osvajali medalje u olimpijskim sportovima, zagarantirana je kontribucija u kunama.

Također im se daju priznanja u vidu odlikovanja, odnosno nagrada “Franjo Bučar“ premda baš u tom segmentu ima driblanja od strane političara, kao i kad se dodjeljuju nagrade na razini županija ili gradova.

Kad političari odlučuju onda ni Tomislav Ivić ne može dobiti priznanje

Evo je peta godišnjica otkako nam je otišao trenerski genije Tomislav Ivić za kojeg sam lobirao i osiguravao svekoliko podršku nogometnih foruma da dobije nagradu za životno djelo grada Splita.

I to čak u tri navrata, ali Ivić nije prošao, pa ne mogu drugo zaključiti nego nije dobio priznanje koje mu pripada isključivo zato jer nije bio član ove ili one stranke, klana ili roda. Ma dobro, Ivića pamte pokoljenja, gradonačelnike Splita uglavnom bliski im ljudi.

Ono što mi je omiljena tema, kad ne pišem isključivo o problematici u nogometu, to je pitanje što naša država daje sportu? Točnije, što sport ima od države, županija, gradova?

Odgovor je poznat: ništa. Ajde, baš i nije ništa jer u sportskim forumima i klubovima svoju plaću zarađuju ljudi na pošteni način (Bože moj, ima uhljeba).

Kad je ova aktualna vlada donosila državni proračun čuli su se mnogi zahtjevi, bilo je primjedbi i negodovanja, ali tijekom svih 17 sati diskusije u Saboru nitko niti jednom riječju nije spomenuo sport. Čak niti u kontekstu zdravlja.

Sportaši Crkvenčevi miševi

Logično je da profesionalni klubovi, naročito nogometni, nisu na državnim jaslama, dok je sramotno da se za sport odvaja na kapaljku. Vrhunski sport je dobio smrtonosni udarac u vrijeme SDP-ova ministra financija Mate Crkvenca, koji je otežao život sportskim klubovima umjesto da ga olakša.

U svijetu se mnogo više pozornosti, to jest novca daje u sport (u Mađarskoj se na primjer financiraju po dva rukometna muška i ženska kluba), naročito u sportske škole (Francuska, Australija…).

Također se podržava organizacija određenih tradicionalnih sportskih priredbi čega se kod nas pridržava jedino grad Zagreb i to ponajviše zahvaljujući energiji i razumijevanju gradonačelnika Milana Bandića. 

Država jednostavno mora imati sluha, znači naći mogućnosti financiranja na primjer teniskog turnira u Umagu, atletskog mitinga “Boris Hanžeković“ u Zagrebu, plivačkog maratona Pharos u Starom Gradu, vaterpolske Divlje lige u Dubrovniku, gimnastičkog Grand prix kupa u Osijeku itd.

Jednako tako županije i gradovi/mjesta trebali bi se opredijeliti za podršku sportskim događanjima, ono ciljano, na svojem području.

Najbolji primjer je teniski turnir Bol open, gdje su ljudi iz lokalne zajednice predvođeni načelnikom Tihomirom Marinkovićem uz nesebičnu podršku vlasnika Bluesun hotela Jake Andabaka, počeli novu stranicu tog spektakla.

Ma naravno, Bol bi i bez Ladies opena bio jedinstveni turistički biser na Jadranu i znatno šire, ali mu teniski turniri – niz futuresa i sad jedan u kategoriji WTA 125 – daju drugu dimenziju.

Lijepo je o tome govorio šjor Jako Andabak kako je “turizam logično  uvezan sa sportom“ i to kako onim rekreativnim, ako hoćete zabavnim, ali i vrhunskim gdje gosti dolaze na svoje prateći sportska nadmetanja.

Ostavimo na trenutak prijetnje atentatima u Francuskoj, ali objavljeno je da se u vrijeme Eura 2016. očekuje dolazak sedam milijuna stranaca!

Kad se Slovenija prvi put plasirala na jedno veliko natjecanje (Euro 2000.) tamošnji navijači su po raspodjeli dobili petnaestak tisuća “vstopnica“, ali je u Belgiju i Nizozemsku došlo cca 50.000 Slovenaca, što je bio istinski egzodus.

Dakle, velike priredbe su značajni mamac za ljubitelje svih sportova, to znaju u Bolu (uz tenis još surfing), to bi morali prepoznati i u Hrvatskoj turističkoj zajednici. 

Naslovnica Glava u balunu