Mišljenja Cinemark

Cinemark

Marko Njegić

KALEIDOSKOP Mozaik Godardova toka svijesti, od Bustera Keatona do blockbustera Baya

FILM: Le livre d'image; eksperimentalni; Francuska/Švicarska, 2018.; REŽIJA: Jean-Luc Godard; DISTRIBUCIJA: Discovery; OCJENA: *** 1/2

'Kaleidoskop' je kolaž slika, zvukova, filmskih i inih klipova, esejistički eksperimentalni film. Kroz cijeli 'Kaleidoskop' se iz jednog (filmskog) klipa rađa drugi, ponekad na način da se scene iz starih c/b filmova pretapaju u slične prizore iz kolorne stvarnosti. Od (pseudo)intelektualne spike intrigantnija je filmska slika, tj. kako Godard uspijeva uklopiti u cjelinu Bustera Keatona i Michaela Baya.

Razvlačenje starog filma ponavlja se u barem dva navrata najnovijeg ostvarenja kultnog francuskog "novovalovca" Jean-Luca Godarda. Prizor je u "Kaleidoskopu" popraćen jarkim, fluorescentnim koloritom, možda kako prva asocijacija ne bi bila poznata crno-bijela fotografija na kojoj Godard, sa sunčanim naočalama na očima i cigaretom u ustima, drži rastegnuti film u rukama i gleda u njega kao u Boga, inače najčešće korištena fotka kad su njegovi portreti u pitanju.

Međutim, "Le livre d'image" ("The Image Book"), premijerno prikazan u Cannesu, spaja kolorne i crno-bijele slike dok Godard razvlači i rasteže film od početaka kinematografije do danas. U tom procesu uskoro 88-godišnji Godard znade testirati strpljenje gledatelja koji bi se mogli osjetiti prevarenima što im je filmski revolucionar šezdesetih i nedvojbena kinematografska legenda ponajprije servirao videoinstalaciju iz domene vizualnih umjetnosti pa tek onda (eksperimentalni) film.

"Kaleidoskop" je kolažni mozaik slika, zvukova, filmskih i inih klipova, esejistički eksperimentalni film daleko od narativnog (uključujući i one Godardove slobodnije naracije), bez glumaca, samo s vokalnom, "naratorskom" ulogom samoga redatelja. Dakle, bliži je recentnijim Godardovim naslovima kao što su "Film socijalizam" i "Zbogom jeziku", a ne "Do posljednjeg daha", "Ludom Pierrotu", "Preziru", "Neobičnoj bandi" ili "Žena je žena". Godard rastavlja film kao takav na proste faktore i od njegovih dijelova sastavlja "Le livre d'image".

Ovo je eksperimentalni film toka svijesti, kreativno neredan, povremeno teško podnošljiv, realiziran često uz "heavy handed" pristup koji odbija čak i gledatelja naviklog na "pokusnu" kinematografiju, no nije nezanimljiv, dapače, posebice što vremešni filmaš nerijetko pogađa srž modernih pokretnih slika i medija 21. stoljeća, s dijagnosticiranim akutnim ADHD poremećajem koncentracije. U smislu, kratki kadrovi su nikad kraći, videa nikad prljavijeg izričaja, s jednog se gledatelj (YouTube, Facebook i društvene mreže) prebacuje na drugi držeći više kartica otvorenih na laptopu, tabletu ili pametnom telefonu, a mnogi su kopija kopije.

Jedna sekcija filma se zove se "Remakes", a druga "Rim(ak)kes". Upravo to Godard i radi, "rimejka", remiksa, reinterpretira i sve ostalo na "re". Kroz cijeli "Kaleidoskop" se iz jednog (filmskog) klipa rađa drugi, ponekad na način da se scene iz starih c/b filmova pretapaju u slične prizore iz kolorne stvarnosti (bacanje zarobljenika u rijeku). U filmu Godard filozofski mrmlja o trenutnom stanju svijeta, s naglaskom na boljke Bliskog istoka, u jednom momentu govoreći kroz jak kašalj kao da bi mogao kolabirati.

Citira mislioce i iznosi svoje misli, tipa da "pet prstiju čine ruku" i da "čovjek treba razmišljati rukama". Ipak, od (pseudo)intelektualne, političke spike (snimke terorista, smaknuća ISIS-a) intrigantnija je filmska slika, odnosno kako Godard uspijeva uklopiti u cjelinu nage zatvorenike koji puze u Pasolinijevu "Salo ili 120 godina Sodome" i scenu ubojstva u školi iz Van Santova "Slona". Potrošili bismo cijeli prostor da nabrojimo sve citirane filmove u "Le livre d'image".

Ali, recimo da su svoje zasluženo mjesto našli i "Dolazak vlaka u stanicu" braće Lumiere, "Doktor Mabuse" Fritza Langa, "General" Bustera Keatona, Bunuelov "Andaluzijski pas", "Stradavanje Ivane Orleanske" Carla Theodorea Dreyera, "Nakaze" Toda Browninga, "Ninočka" Ernsta Lubitscha, "Mladi Lincoln" Johna Forda, "Ivan Grozni" Sergeja Ejzenštajna, "Rijeka" Jeana Renoira, "Johnny Gitara" Nicholasa Raya, "Poljubac smrti" Roberta Aldricha, Godardovi "Mali vojnik" i "Karabinjeri", Spielbergove "Ralje", Hitchcock ("Ozloglašena", "Vrtoglavica"), Welles ("Građanin Kane", "Dama iz Šangaja")...

Očekivano, profinjen i eklektičan filmski ukus klasike, no ono što je posebno zanimljivo jest da Godard drži oči otvorene i gleda i novije filmove. Prepoznali smo prizore iz ne tako davnog pobjednika FMFS-a, tuniškog "Kad otvorim oči" Leyle Bouzid, ali i - iznenađenje - "13 sati: Tajni vojnici Benghazija" Michaela Baya. Dakle, od Bustera (Keatona) do blockbustera (Baya). Respekt. No, osobno, najveće Godardovo postignuće u "Kaleidoskopu" jest što je dao priliku Merlinki da bar na tren postane "hičkokovska" plavuša inkorporirajući njezine kadrove u "Ptice". Hitchcock mu je sigurno odgore zahvalan.

Bog Cannesa

Godard je za Cannes "god" i štogod on snimi, festival će prikazati. Direkciju neće pokolebati ni činjenica da su neki gledatelji izlazili s projekcije "Kaleidoskopa".

Naslovnica Cinemark