Mišljenja Agora

Agora

Ivica Šola

O uskrslom Isusu, Europi i karamelama

Europa nije kao svi kontinenti. Ona, za razliku od ostalih, nije omeđena morem, Europa je poluotok Azije. Kontinent nije postala zahvaljujući materiji, vodi koja ga dijeli od drugih, već zahvaljujući duhu, kulturi. Ponajprije kršćanskoj. To nije mišljenje samo Josepha Ratzingera, pape Benedika XVI., to je u svojoj knjizi "Kako misliti Europu" iznio i francuski socijalni antropolog, ex komunist, Edgar Morin.

Nedvojbeno je da su korijeni Europe (i) kršćanski. No, "Ustav" Europske unije (Lisabonski ugovor) to nije želio spomenuti. Europa se odrekla kršćanstva, odrekla se same sebe, ona je postala fluidna "kultura" bez kulture, svedena ne slobodno kretanje "ljudi, roba, ideja i usluga".

Neka vrsta globalnog Disneylanda, Abendsland, zemlja zalaza, sve donedavno uljuljana da će "multikulturalizmom" supstituirati vlastiti izgubljeni identitet, multikulturalizam koji se pokazao kao mit, posebno u kontekstu islama koji u Europi živi paralelni svijet sa sve više zona, od Bruxellesa preko Pariza i Stockholma, gdje policija ne smije ući, gdje vlada šerijat.

Europa ubija svoju dušu

To da se Europa sama desakralizirala i dekristijanizirala, ubila vlastitu dušu, i nije neka novost. Još 1799. Novalis u djelu "Kršćanstvo, iliti Europa" plače nad "lijepim vremenima kada je Europa bila kršćanska".

Prošli tjedan britanski Guardian donosi istraživanje londonskog St. Mary Univerity koje je vodio Stephan Bullivant, a koje je istraživalo broj tzv. "Nones", odnosno osoba bez religiozne pripadnosti. Većina mladih u Europi, kaže istraživanje, ne vjeruje ni u kakvog i ni u jednog Boga.

Od Češke, preko Estonije do Švedske i Nizozemske između 70 i 90 posto ispitanika između 16 i 19 godina izjavilo je da nema nikakve religiozne pripadnosti. Slično je i u Francuskoj i Njemačkoj gdje "odrasli kršćani" čine između 20 i 26 posto ukupne populacije, dok je odlazak na nedjeljnu misu minoran fenomen. Izuzetak su Poljska i Litva, gdje se tek između 17 i 25 posto mladih ljudi izjašnjava da ne pripadaju nijednoj religiji. "Kršćanstvo je mrtvo u Europi, ateizam postaje norma", tvrdi se u istraživanju.

Za razliku od kršćanstva, kada su istraživali imigracije, kod islama i muslimana situacija je oprečna, jak religiozni identitet i pripadnost, pa ako se tendencija nastavi, kada je prakticiranje u pitanju, islam će u dogledno vrijeme postati najjača religijska zajednica u Europi. U tom smislu postaje upitno tko je u Europi (religijska) manjina koju treba zaštititi, koja je ugrožena, izložena cinizmu, ismijavanju i izumiranju?

U Kanadi već imamo zakon koji kažnjava samo tzv. islamofobiju, tako da je, gle paradoksa, antiteistu Richardu Dawkinsu bilo zabranjeno na kanadskom sveučilištu predavanje o islamu, ali je prije toga po kršćanstvu pljuvao uzduž i poprijeko. I moje iskustvo boravka u Kanadi tijekom predavanja i bivanja ondje je paradoksalno, gotovo komično.

Tamo nekažnjeno možete vrijeđati i ismijavati samo dvije skupine ljudi – katolike i pušače. Ja sam, na sreću, i jedno i drugo.

Kada sam u parku na obali Pacifika krenuo zapaliti cigaretu, gledali su me kao luđaka, pa su mi onda održali lekciju iz civiliziranosti i zdravlja, dok marihuanu i njezine derivate možete kupiti i konzumirati na svakom ćošku. Razmjeri mržnje i netrpeljivosti prema kršćanstvu i kršćanima na Zapadu, o islamskim zemljama da i ne govorim, poprimaju groteskne, tragikomične razmjere. Kršćani su postali podstanari u vlastitoj kući, a politička korektnost koja štiti sve, od homoseksualaca do muslimana, ne vrijedi kada su kršćani, posebno katolici u pitanju.

Davno je teolog Ratzinger govorio da se kršćani na Zapadu moraju pripremiti za status manjine, ali je dodao ne bilo kakve samoviktimizirajuće manjine koja će to, kao mnoge, od nacionalnih do vjerskih i spolnih/rodnih, obilato naplaćivati, već "kreativne manjine". Kršćanstvo je i počelo kao (kretivna) manjina, ima iskustvo, može opet.

Statistika kontra Isusa

Zato ne treba lamentirati nad statističkim pokazateljima i desakralizaciji Starog kontinenta, dapače, broj nije mjerilo istine niti garant bilo kakvog scenarija budućnosti. Ironično govoreći kada su brojke i Europa, pa i judeokršćanska vjera u pitanju, stanje je ovakvo, da citiram Straussa: "Deset zapovijedi ima 279 riječi, američka Deklaracija o nezavisnosti 300, dok dokument Europske unije o uvozu karamela ima točno 25.911 riječi."

Jamačno da ovaj europski dokument o karamelama, premda je statistički obimniji i od Deset zapovijedi i od američke Deklaracije, samom kvantitativnom superiornošću niti izdaleka nema, niti će imati snagu mijenjanja tijeka povijesti kao duh koji izvire iz prva dva. Metaforički govoreći, kršćanstvo je ovdje suočeno s karamelama, duhom vremena bez duha, i zato ne treba nuditi karamele niti ih uvoziti u EU. Prekomplicirana procedura.

Jednostavnije je držati se 10 zapovijedi i Uskrsloga, koji, od početka svoga djelovanja do muke, smrti i uskrsnuća, statistički nikada nije dobro stajao. Zašto bi učenici bili nad učiteljem? Sretan Uskrs!

Naslovnica Agora